DAN KAD JE ZAGREB IZGUBIO SIDRO

Predugo nisam pisala o događajima, ljudima i promjenama u maniri vagonašice. Predugo nisam imala snage i inspiracije sjesti i opisati ljudima trenutke koje sam posebno doživljavala, a koji su na neki način mijenjali zajednice koje sam promatrala. Možda zbog toga jer sam počela raditi na poslovima gdje se pišući više ne opisuju društvene zbilje i donose životni zaključci već više političko-pravni argumenti, pomno analizirani i pažljivo sastavljani. Možda i zato jer više ne stignem čitati štivo koje zaintrigira maštu i obogaćuje literarni vokabular. Dugogodišnja, frustrirajuća pauza nemogućnosti ispitivanja misli i mnoštva zaključaka donesenih u interakciji sa fascinirajućom raznolikošću ljudske prirode završila je, potpuno nevjerojatno, danas, na dan kada je Zagreb izgubio Sidro. Iako svijet nije apsolutno briga što sam ja izgubila talent lakoće pretakanja vlastitog toka svijesti na papir prilikom kojeg se osjećam posebno sretnom, mislim da bi moglo biti makar djelomično zanimljivo zašto se to dogodilo baš danas. U posljednje 3 i pol godine, od mog posljednjeg sustavnog i cjelovitog bloga, moj se život na godišnjoj razini mijenjao za 180 stupnjeva. Promijenila sam tri zahtjevna poslovna okruženja, posjetila dva nova kontinenta i odselila iz svoje države. Ipak…sve promjene nisu potaknule nezaustavljivu bujicu misli i probudile davno zatomljenu vještinu „bloganja“ kao najjednostavnija objava „fan page-a“ “kluba/stare trošne kolibe od 80 metara kvadratnih” Sidro u kojem obožavatelje i posjetitelje obavještavaju kako se Sidro na Savi, ne zatvara, još gore, ruši.

Sa suzom u oku nastavljam u drugom paragrafu čudeći se sama sebi i prisjećam se vremena u 2013. godini. Tada sam nadobudno završavala treću godinu na FPZG-u, drugu na EFZG-u, ali i mlado i nezrelo završila dugogodišnju kvalitetnu vezu. Vremena kada je svijet polako počeo otvarati svoja vrata, kada studentska učenja postaju rutina zbog čega se lakše polažu ispiti, vremena kada sam već počela razmišljati o budućim poslovnim koracima koji mi do tada nisu bili ni u primisli. Ne treba pretjerivati, bili su to u isto vrijeme dani kada se izlazilo i hodalo neprestance, kada se iz Nacionalne sveučilišne knjižnice direktno odlazilo u kafiće, a onda spontano ostajalo „vanka“ do 5 sati ujutro. Jedan od takvih dana zbio se u 2013. godini kada sam sa svojom vječnom cimericom, prijateljicom iz srednje škole, nakon nekoliko spontanih pića odlučila otići u Sidro oko jedne ure ujutro. Prvo je važno za naglasiti kako je vrhunac mog glazbenog ukusa sva glazba producirana u Huljićevim  genijalnostima te kvalitetna dalmatinska klapa dok je vrhunac glazbenog ukusa moje cimerice sve što kritičari nazivaju umjetnošću u inozemstvu, od Florence and the Machine, Dire Straits do Nirvane… Kod mene čisti „pop“, kod cimerice samo „alternativa“, da pojednostavnim kolokvijalnim rječnikom. Tako skladne u jednu uru ujutro idemo u Sidro samo zato jer je to jedno od rijetkim mjesta u našoj metropoli, uključujući Thaliju s vremena na vrijeme, gdje ona i ja ponekad nađemo kompromisno rješenje, što bi rekli tu u Bruxellesu. Drugo što je važno za naglasiti, idemo prerano, jer je svima poznato da se u Sidra ne ulazi prije „tri“. Sidro je „bilo“ misto za „aftere“, kada sve zatvara, a ekipa je željna daljnjeg druženja, kad želiš pojest „topli“ pa svratiš usput, kada više ne znaš ni sam di ideš, ali te noge same nose. Zato je Sidro često ostajalo u nekoj magli, nikada dovoljno zapamćeno, nikada dovoljno cijenjeno, jer si u Sidra „iša kad više nigdi nisi ima šta“. To može objasniti zašto je moje prvo najcjelovitije i najsvježije sjećanje povezano sa Sidrom ovaj dan sa cimericom u 2013. godini,  iako je izlazaka u Sidrom bilo još od 2010. godine kada sam iz Splita odselila u Zagreb. Dakle, cimerica i ja u klasičnom posjetu Sidru kada ja upoznajem jedno društvo i jednog momka koji nije ostavio nikakav značajan trag u mom studentskom životu i postojanju, ali je tu večer bio natprosječno zanimljiv, što je pobudilo iskre nade nakon mukotrpnog završetka prve ljubavne priče. Mia i ja smo naručile, kao i uvijek, Dramu od Leta 3, a oni su nam se pridružili u nadjačavanju mase koja se izderavala, ali i bespotrebnom intelektualnom prepucavanju koje je uslijedilo…u staroj, raspadajućoj kolibi na Savi u kojoj šank i cijela ponuda pića stoje na jednoj običnoj neuređenoj dasci, i ispričavam se,  jednom retro frižideru, pored druge daske na kojoj DJ „pušta pisme“ bez pretjerano velike elektroničke filozofije, i toalet u kojeg se do dana današnjega nikada nisam usudila ući.  Bitan element je da smo se cimerica i ja satima nakon ove večeri smijale kako smo u spomenutih 80 metara kvadratnih upoznale i vidjele menadžere visokoprofitnih hrvatskih i inozemnih tvrtki, vrlo vjerojatno jedne od najvećih „danguba“ grada Zagreba, navijače Dinama i Hajduka u sretnom suživotu, boeme i birokrate u zajedničkoj galaksiji.

Međutim, ono što me često mučilo uspjela sam dokučiti u drugom periodu. Presudni trenutak dogodio se možda nekoliko mjeseci razmaka od događaja u prvom paragrafu. U vremenima kada se studenti počinju zbližavati i dijeliti životno važne probleme i tlapnje sa svojim kolegama, pored onih prijatelja koje su stekli u predstudentskoj fazi života. Nekoliko kolega koje sam tek počela kvalitetno upoznavati došli su kod mene na organizirano gledanje „Rosemary’s Baby“, prastarog filmskog klasika koji je vjerojatno dosadan gotovo svim ljudima osim onih koji su studirali na FPGZ-u. Tada sam shvatila kako će kolege s faksa koji postaju prijatelji imati jednu novu dimenziju koju nisu uvijek imali srednjoškolski, zajedničko područje interesa i zanimanja za svijet. Nakon vrhunskog remek-djela i čaše vina Sidro je još jednom izmirilo kontradiktorne želje, ukuse i Hrvate iz svih mogućih dijelova zemlje. Bila je to ugodna proljetna (ako se dobro sićan) večer tijekom koje smo se nezaustavljivo smijali na zahrđalim klupama kluba Sidro, u vanjskom dijelu pokraj Save koji bi vrlo često znao bio poplavljen. Dok je svitalo ja sam dijelila mladenačke sreće s mnoštvo danas dragih ljudi, ali i s tada kolegom,  a danas jednim od neraskidivo najboljih prijatelja u životu (Matko, to si ti). Taj dan smo dočekali zoru i briselski „brunch time“ na klupama, a ja sam uspjela dokučiti ono što me dugo mučilo,  koje je radno vrijeme kluba Sidro…

Formirana studentska ekipa nastavila je izlaziti u Sidra što nakon prestresnih rokova, još stresnijih padova, tužnih prekida, nezanemarivih postignuća, Erasmus razmjena, inozemnih „internshipova“, što iz navike i đira. Ustaljeno nezaustavljivim hiperaktivnim tempom dok se ludilo nije počelo lagano usporavati u novim izazovima i zahtjevnim tranzicijama iz studentski razbibrižnog u poslovno odgovorno. Našli smo prve poslove, neki više neki manje zadovoljni, ali svi smo se jednako zabrinuti  trudili prilagoditi novom načinu funkcioniranja, stoga su se odlasci u savsko Sidro značajno prorijedili. Trebali smo se naviknuti da više nema spontanih okupljanja iza ponoći bez mukotrpnog preživljavanja tijekom sutrašnjeg radnog dana. Trebalo je shvatiti da nije isto nakon cjelonoćnog „bančenja“ doći na predavanje u osam i isključiti sve moždane vijuge u samoobrani od intelektualnog naprezanja i doći raditi posao za koji si odgovoran i plaćen, uglavnom nedovoljno da možeš noćariti kao nekada uz sve prioritete koje je odrastanje prirodno iskristaliziralo, kao što su najamnine, buduće pokretnine, nekretnine… U isto vrijeme svi smo se tražili u vremenu i prostoru nesvjesno testirajući mjesta gdje bi se mogli stabilizirati. To je značilo da se ekipa rasipala. Neki su se odlučili na rodne gradove, neki i na inozemstvo… Najotporniji uži krug ljudi i prijatelja koji su ostali, u kojem smo bili i Matko i ja, je bez obzira na iscrpljenost i dalje ponekad slučajno završavao u Sidru pronalazeći „mini prostor“ i „safe place“ u kojem je život još uvijek na tih dva sata izgledao jednostavan i neopterećen. Tada sam, sjećam se, starije kolege s posla jednom ili dvaput pokušavala odvesti u Sidra, pokušavala idealistički i naivno spojiti nespojive svjetove. Bez obzira, odmah je bilo jasno kako vrijeme nekada s razlogom pobjeđuje sve nostalgije i nerealne čežnje uz bazični i prirodni „push“ prema napretku.

I tako stigosmo do trećeg paragrafa i supstancijalnog preokreta, mentalnog, životnog i profesionalnog, početka rada na iznimno ozbiljnim poslovima koji su me potpuno odvojili od Sidro-koncepta. Ne samo da su me odvojili, već su mi dali nepovratno drugačiju perspektivu postojanju Sidra, ali i cjelonoćnim izlascima fizički nemogućima u fazi u kojoj se radi od nula do 24.  Sidro je s protekom vremena zaboravljeno uz tek jedva osviješteni trenutak kada evociranje Sidra iz prošlosti uzrokuje deset pitanja poput… kako je Sidro pravno registrirano, tko ga održava i financira… koji su me toliko kratkoročno intrigirali da nikada nisam stigla ni potražiti pravi odgovor.

Međutim, prije nego zaključim osvrt o Sidru, moram priznati kako noćno životarenje ipak nije dobilo svoj primjereni „finish“.  Ja sam se odselila iz Hrvatske na “sjeverne frontove” po međunarodnome zadatku, počela prihvaćati da dom posjetim vrlo rijetko, a i tada mora balansirati ne više samo između Splita, nego Splita i Zagreba. Posao je sve zahtjevniji i odgovorniji, i dalje čovik puno uči, ali nekako sve doživljava manje tragično jer počinje shvaćati da su samo dobro zdravlje i dobri ljudi nezamjenjivi i nenadoknadivi.  Većina generacije započela je suživot s partnerima i započinje odgajati djecu, a ja nedavno stižem na 24 sata u Zagreb. Nalazim se navečer s najužim krugom prijatelja koje, bez pretjerivanja, obožavam, cijenim svaki trenutak u kojem nam se tako raspoloženima „zalomio“ izlazak nakon dugo vremena. Upoznajemo simpatično društvo i maksimalno spontano, nevjerojatno automatizirano, bez ikakvih dogovora sjedamo u taksije i završimo u Sidru. Doduše vrlo kratko u usporedbi s nekadašnjih boravljenjima u kolibi jer sada sasvim prirodno i sretno, bez samo Sidru poznate i već opisane hiperaktivnosti i ludila, nakon pola sata odlazimo na kavu u obližnji „non-stop“ kafić. Usudila bih se reći, posljednji entuzijasti, nesvjesno su se oprostili od Sidra, doslovno i preneseno. Među njima je još uvijek, između ostaloga, moja nekadašnja cimerica i moj prijatelj Matko.

Pariška rijeka Seine ima svoje luksuzne restorane i brodove, svjetski poznata šetališta, a zagrebačka Sava imala je samo svoje Sidro. Profesionalno mogu o tome sada napisati esej jer je to zapravo neshvatljivo u jednoj metropoli i istovremeno odraz prirodnog i postepenog razvoja mlade države, ali nakon dugo godina ne ispisujem poslovne retke stoga mogu samo zaključiti kako je vrijednost i značajnost trenutka i prostora isključivo stvar percepcije i ljudi kojima se okružiš. Do objavljenog „posta“ nikada nisam o Sidru ni razmišljala na ovako emocionalan način, čak se nisam ni nostalgično prisjećala tog mjesta. Dok me naglo nisu „probudili“ brojni komentari na društvenim mrežama koji tužno zaključuju „kraj jedne ere“. Sidro je zapravo oduvijek bilo pomalo neprimjereno, i možda je upravo zbog toga bio dio najzahtjevnijih dana odrastanja.

Dan kad je Zagreb izgubio Sidro postao je dan kada sam ja povezala trenutke svog života od prvog pogubljenog dolaska u Zagreb na fakultet do današnjeg dana kada razmišljam o bilateralama s kolegama iz drugih država članica, migracijskim rutama, o pregovorima za zakonodavne prijedloge koje moramo voditi u EU s jednostavnim zaključkom kako je odrastanje neminovno, život prekratak, uz najveću potvrdu onoga šta san uvik, „deep down“, i znala. Najlipši i najvažniji trenutci određenog životnog perioda vrlo su jednostavni, gotovo uvijek podcijenjeni u tadašnjoj stvarnosti. Ponekad i u nekoj trošnoj zaboravljenoj kolibi kojoj je jedna generacija odlučila posvetiti mali dio svoje bezbrižnosti tijekom preteškog odrastanja. „Par dasaka“, a opet više uspomena nego u raskošnom i bezbrojnom bogatstvu velike i predivne Seine. Vidjela sam ja takvih mjesta na kugli zemaljskoj, ali opet moje je jedino ostalo u Hrvatskoj. Dan kad je Zagreb izgubio svoje Sidro dan je kada sam konačno shvatila da moje jedino buduće sidro može biti u Hrvatskoj.

Guske u hrvatskoj magli

S ozbiljnom zabrinutošću i tugom, u svojoj 24. godini života, moram primijetiti kako mi je, nesvjesno, veću pažnju prilikom „scrollanja“ po facebook zidu počelo privlačiti ime Lidija Bačić od imena Tihomir Orešković. Postalo je očigledno relevantnije koga prethodna „ljubi“ od onoga što potonji misli. Jer, prva vijest makar na stotinku zabavi um, druga ga bez mogućnosti ikakvog utjecaja samo premori i obeshrabri. Stoga sam najnoviji i izrazito zabrinjavajući refleksivni mehanizam selekcije vijesti pripisala surovom nagonu za preživljavanjem.

Žalosna mi pred neki dan prepričava prijateljica kako poznaje ženu koja je dobila „Alzheimera“. Opisuje njeno stanje povremene apsolutne pogubljenosti, nemogućnosti prepoznavanja obitelj i strahotu s kojom se ljudi suočavaju prilikom gubitka pamćenja. Želivši mi dočarati težinu psihičkog stanja u kojem se žena nalazi i probleme s kojima se suočava kaže da je pred neki dan na pitanje, koji je danas datum, odgovorila: 6.7.1979. Osim sto uistinu poštujem muku kroz koju oboljeli prolaze, odgovaram: „Nažalost, žena je ispred svog vremena u Hrvatskoj. Jer je ostatak njene generacije još uvijek negdje po šumama i gorama u nekim 40-ima.“

Borci za „ljudska prava“ opet u, za njih, „hrvatskoj nemogućoj misiji“ pohoda na pravdu. Bore se bjesomučno za toliko toga da na kraju ni sami ne znaju zašto. Ali, važno je da govore i da svaki put kad nešto iti malo koalicijski desnije pomoli u Sabor shvate kako ova država ipak ne vrijedi pa krenu, ne govorit, nego jaukat. Dakle , s obzirom na lijevi ili desni spektar količina aktivnosti i ‘revolucionarnosti’ se smanjuje ili povećava, iako su ljudska prava jednako ugrožena. Je li to onda ljudsko pravo ili politički interes?

Ljudi više ni ne znaju zašto su točno na ulicama, ali njihov nevini protest za budućnost vlastite djece netko promoćurno pripisuje svojim zaslugama, neopravdano. Zašto me sve  podsjeća na devedesete i prosvjed 101-ice odnosno  Zrinku Vrabec Mojzeš na Jelačićevom balkonu kao najjači glas razuma neovisnog novinarstva i budući, slučajno, najjači glas za odnose s javnošću SDP-ovog predsjednika kao i glas koji je ekonomski upropastio tu istu „stojedinicu“. Zar se ovako duboki i ozbiljni problemi u društvu stvaraju u četiri mjeseca? Suština problema je dugoročne prirode, stoga i reakcijska strategija treba biti usmjerena na jednako dugi period i jednako na sve političke aktere koji dopuštaju opstanak ovakvog političkog uređenja i ozračja, u protivnome neće imati nikakvoga smisla.

Ideološki aspekt sukoba odgovara samo onima čija se kompetencija i profesionalnost odbija suočiti s istinskim problemima. Nepostojanje imigracijske kampanje, izvozne strategije, korištenja EU fondova, poticanja malog i srednjeg poduzetništa, privlačenje stranog kapitala u hrvatske neučinkovite segmente tržišta, poljoprivredni i turistički plan razvoja, smislene, koordinirane i ciljane vanjske politike. Zašto i bi, jer kad bi se o ovome počelo razgovarati, većina,uz dužno poštovanje iznimkama, bi u Saboru samo šutila.

Nikad mi nećemo spoznat, čini mi se, da nema crvenih i plavih  stranaka, ima samo stranaka sa skupinom ljudi određenih zajedničkih interesa i koalicija oformljenih s obzirom na gorući problem i situaciju, a ne isključivo na ideološku poziciju. Jer bi sve stranke trebale biti domoljubne, a bit će onda kada Hrvati shvate da reći „ja sam Hrvat“ ne znači biti nacionalist. Svi se uvijek s velikim poštovanjem ugledaju na države poput SAD-a, Švicarske ili Engleske, gdje na skoro svakoj drugoj kući možeš vidjet zastavu veću od ijedne na Markovom trgu. Ali, Hrvatima je uvijek bolji trg u Beču od trga u Zagrebu, iako od bečkog imaju samo „ljepotu u očima promatrača“.

Pripomoć ovoj krasnoj samopercepciji, kao i imidžu u očima drugih, svesrdno godinama pomaže i hrvatska diplomacija kojoj je jedini motiv za rad nebivanje u Hrvatskoj, odnosno zemlji koja ih plaća i zemlji čija reputacija o njima ovisi. Koji paradoks, ta hrvatska diplomacija, jedina diplomacija koja više poštuje zemlju u kojoj ostavlja novac od zemlje koja joj novac daje.

I onda mi još samo preostaje da nekoga čujem da je bolje bilo prije pa da se hrvatska glupost udvostruči ili jos gore da se ja ponekad zapitam, ima li više smisla, ima li? Iako je oku spoznatljivo i statistički stoput argumentirano suprotno Hrvati će se uvijek s poštovanjem okretati Beogradu, a s gađenjem Ljubljani. Jer je to logično.

Uvijek negdje na (nažalost) beskorisnoj razmeđi između Istoka i Zapada, Istoka kojem toliko neshvatljivo, iz lijenosti, želimo pripadati ( a objektivno, većinom, ne pripadamo tom kulturološkom krugu ), i Zapada za kojeg ne želimo imati snage pa mu se i potrebno i bespotrebno dodvoravamo. Tamo negdje na Balkanu, Mediteranu, jugoistočnoj i srednjoj Europi… Svugdje, odnosno nigdje u vlastitom nepovratu.

Kako god, ono najvažnije, generalni prosperitet, donose samopoštovanje i ekonomska neovisnost, koje počinju iznutra, uvijek, a tek se grade u međutrgovinskim i međunarodnim odnosima.

Davno je rekao jedan pametan Hrvat Hrvatima da ne srljaju kao guske u maglu dok se meni čini da smo mi u magli uvijek bili i ostali, izgubljeni čudeći se po svijetu čudima koja doma u magli nismo vidjeli. A kad se magla i sveopći neizdrživi primitivizam razbistre, oni entuzijastični koji su ostali, predat će se, ostatak će biti u dijaspori, prisjećat se vremena kad im Hrvatska nije dala šansu, a netko drugi je, i s tim istim samozadovoljstvom koje je uspjeh donio, ne razmišljajući, zauvijek okrenut leđa Prekrasnoj našoj.

Zaključak neka je upućen svima onima koji neshvatljivo sebično i maloumno prepuštaju Hrvatsku očaju u privatnom i javnom segmentu njenoga života.

U žalosnoj situaciji u kojoj jedina i istinski najpomirdbenija moguća poruka može biti samo vulgarno Vas poslati nekamo drugamo, ali kao i do sada, ostat ću pristojna pa samo napisati,

”Doviđenja, dok ne dođe i naše vrijeme.“

S poštovanjem,

Dubravka Glavina

Hrvatski “american dream”


Povodom Dana državnosti, a u susret radnim dozvolama Savezne Republike Njemačke 

U zagasito crvenom praskozorju veličanstvenih i kasnih 90-ih hrvatski se velikan ove priče uputio u inozemni beskraj. U moru njemu sličnih i ovaj je velikan uz pomiješane osjećaje tuge i ogorčenosti tog ranog jutra prelazio formalne granice Republike Hrvatske što ih ustanovi međunarodna zajednica.  Nastojao  je suzbiti žalost koja ga je spopadala dok je suza tekla niz njegovo lice s uspomenama koje su zajedno s hrvatskim poljima i livadama proletjele ispred njega dok se vozilo približavalo carini. Uspomene su gušile svaki razlog ove odluke, ali je prtljaga već bila na putu, novi život čekao da ga započne, a stari život da se novim pohvali. Kad je već kilometrima ispratio hrvatski pejzaž podsjetio se bijesa nad onim što ga je u staroj domovini razdiralo. Bio je svjedokom i žrtvom nepravde, korištenja javnog u privatne svrhe, upošljavanjem  poznanika i namjesnika, uvijek istih starih priča bez poruke kojima se jedino s godinama mijenja publika, gušenja svakog poduzetničkog nagona u jedinoj državi gdje se nerad nagrađuje progresivno, a rad regresivno i čega sve ne… Kada se naš velikan zasitio sve te hrvatštine odlučio se na druge sfere mentaliteta gdje je moguće utržiti dio koji ti pripada proporcionalno vlastitom radu pod obećanim monetarnim nebom stranjskoga sjaja.

Ovo je prvi korak svakog hrvatskog „american dreama“ baš kao što je i njegov rasplet koji slijedi u ovoj priči sudbina gotovo svakog hrvatskog velikana koji ga se usudio sanjati . Većina će sada shrvana sama u sebi zaključiti ovaj paragraf staronarodnom  „to ti je tako, trbuhom za kruhom“ i ja ću Vam to demokratski dopustiti  da bi  si na samom kraju priuštila iznijeti vlastiti zaključak ovoj većini koja na početku ove sage možda i ima pravo.

Part one: Trbuhom za kruhom  

Početak je uvijek entuzijastičan. Hrvatski velikan i sebe i rodbinu preko telefona uvjerava kako se sigurno odlučio na dobar životni potez. Uviđa samo mnogobrojne pravilnosti nove domovine koje stara nije nudila, oduševljava se kulturom i znamenitostima. „Skenira“ okolinu i odlučuje se na poduzetnički pothvat sretan jer je napokon u mogućnosti zaraditi ono što zaslužuje. Prvih nekoliko mjeseci pak samo „zasukava rukave“ i krvavim znojem slaže temelje budućeg obiteljskog dohotka. Nema vremena promišljati ni analizirati nove okolnosti u kojima se zatekao. Doduše počinje naslućivati da je što god radi ili predlaže uvijek stranac, ali ga to u svom poslovnom zanosu previše ne opterećuje.

Kratki trenutak živciranja nastupi samo onda kada hrvatski velikan nakon mjeseci napornog rada shvati kako treba određenu birokratsku dozvolu za najobičniji potvrdu nikakvog značaja za cjelokupno niti njegovo gospodarstvo, ali ju zakonski mora zadovoljiti. Refleksno poseže za mobitelom već u kalkulacijama kojeg kuma da nazove, ali naglo ga svijest upozorava kako su, metode“kumstva“, metode stare domovine. Na trenutak proklinje tu bespotrebnu neučinkovitost, ali se najnovije „auto“ za povratak starinama svojim neće samo zaraditi. Hrvatski velikan u zanosu profita koji slijedi ponovno uranja u business vode nove mu domovine.

Part two: „Il ga jaši il te uzjaši“

Hrvatski velikan počinje shvaćati da jako dobro razumijeva politiku rada, odnose i logiku djelovanja. Natprosječno brzo upija procedure koje su osnov uređene države zadužene da osiguraju predvidljivost i sigurnost onima koji u njoj posluju ili žive. Posljedica toga je procvat u poslovnom i jedinom dijelu života kojeg hrvatski velikan ima. Kao odličan pregovarač i poznavatelj zakona nove domovine te „onoga što se smije i ne smije“ (često iskazujući drugima znanje o onome što zna da smije, a čudotvorno neznanje prema onom što ne smije ) vrlo brzo taktički usmjerava većinu novčanog toga vlastitog tržišnog segmenta na svoj mlin. Često si je hrvatski velikan pomislio „kako i ne s ovim budaletinama, ako na konzervi ne piše da je otvoriš ona ostaje zatvorena dok ne umru od gladi.“

Hrvatski velikan je pak godinama u staroj domovini preživljavao na tržištu u kojem vlada jedini zakon ponude i potražnje „il ga jaši il te uzjaši“ bez procedura, obrazaca i ustaljenih praksi.  Preživljavao je tamo u svim okolnostima, surovim i onim manje surovim, nazvane one kapitalističkim, komunističkim ili mješovitim uvijek su bile izvanredne, a naučile su ga kako razmišljati drugačije te iskombinirati iz onog što mu se ponudi, ono najbolje. Učinilo mu se nakratko da ti stranci od te „revne uređenosti“  i posvećenosti zakonima naprosto zaborave ona životna. Međutim, nije imao kada sam sa sobom zahvaliti staroj domovini na ovoj „darvinističkoj“ diplomi jer je uspijevao bolje nego ikad, gradio napokon kuće, kupovao aute i krenuo odgajati djecu prema perspektivnoj budućnosti koju su dolari obećavali.

Part three: Bolje s mudrim plakati nego s budalom pjevati

Nakon silnih mjeseci neprestane borbe u novoj domovini i ambicije koja je gušila svaki trenutak za „bonvivansku“ pauzu, hrvatski je velikan napokon pronašao koji danak slobodno da sjedne popit litru “domaćeg crnog” kojeg je rodbina poslala svojoj dijaspori. Sav uzbuđen zbog ovog nesvakidašnjeg događaja hrvatski je velikan počeo uviđati da se neobjašnjivo rastužuje rastrgan nostalgijom za danima stare mu domovine. Istina, svi su kriteriji za pohvalit se rodbini zadovoljeni, ali nešto mu prokleto nedostaje.

Nema ljubomornog susjeda da prokomentira uspjeh, da nađe sto i jedan razlog zbog kojeg ga hrvatski velikan nije trebao ostvariti, da se prisjeti kakav mu je bio otac i mater pa da po selu ogorčeno propovijeda o sto i jednom mani koju ima. Nema ni seoskog šaljivđije da presretan zbog kojeg besplatnog “deca” crnoga vina zajedno s dežurnim neradnikom sjedne na terasu ispred kuće pa zabavlja sveprisutne. Nema ni dežurne „babe“ koja od nedostatka vlastitog života i kreativnosti sve poprati u nadi da će izbiti kakav skandal pa da ga prva prenese ostatku dijela društvenog bitka. Ali što je najvažnije, nema ni prijatelja s kojima da podijeli to malo vina i to malo sreće što se trud ipak isplatio, a nema ni rodbine da priča kako su uvijek znali da će hrvatski velikan uspjeti.

Tek sada hrvatski velikan naslućuje da ga rad koliko ga god bilo nikad neće oslobodit osjećaja da je svugdje stranac pa se brzo podiže sa stolice tješeći se zaključkom kako je bolje s mudrima u staroj domovini plakati nego s budalama u novoj pjevati, ostavljajući napola ispijenu čašu dobroga crnoga vina i nastavljajući s poslom.

Part four:  „Kod nas u Amerika“

U skladu s novim odmorima, olakšanom poslovanju te novim spoznajama hrvatski se velikan odlučuje na povratak staroj domovini. Doduše ne dugo, ali da prošeta gdje treba biti viđen, a i da pokaže djeci svojoj gdje im je kuća njihova. Put povratka u duhu je neizmjerne nestrpljivosti i radosti. Taj povratak za hrvatskog velikana ima više značenja. Prvo ga samog treba ponovno uvjeriti kako nije pogriješio time što se će uvjeriti kako je najviše uspio, drugo kao glavna senzacija u vlastitoj obitelji i među starim prijateljima mora se pokazati u pravom svjetlu, a onda tek može udahnuti čistoga zraka, mirnoga života te nahraniti nostalgiju koja ga guši do sljedećeg „tkoznakojeg“ povratka.  Međutim, jedno je ideja i plan, a drugo je stvarnost i život. Hrvatski velikan u staroj domovini uviđa promjene, doduše ne pretjerano značajne, ali ipak vidljive. Većinu više ne može popratiti pa se onda u skladu sa zatečenim hrani jedino uspomenama.

Obiteljima, prijateljima i poznanicima hrvatski je velikan bio zanimljiv prvi dan nakon što je odgovorio na bezbroj znatiželjnih pitanja, dok je već drugi dan hrvatski velikan bio prepušten sam sebi. Svi dojučerašnji znatiželjnici vratili su se svojim životima i svojim borbama u kojima njega nije bilo. Gradili su oni svoje priče u koje se nije uklapao ili ih je smatrao manje teškim od svojih. Uviđao je samo količinu smiraja s kojom su stanovnici stare domovine obavljali radne zadatke te lakoću postojanja koju su prihvaćali, naveliko izbjegavajući vidjeti i njihove napore da budu dijelom zajednice i svi skupa opstanu ondje gdje ih je sudbina odlučila zateći.

Tako je suprotno onome što je zamislio hrvatski velikan prvi povratak proveo lutajući sam između onoga što ne može priznati da mu beskrajno nedostaje i onoga što ga beskrajno nervira pa kao papiga ponavlja „kod nas u Amerika“. Djeca, naravno,ništa nisu razumjela, ali tješi se hrvatski velikan, još su malena.

Part five: Ne možeš ti zaraditi koliko te ja mogu natjerati da potrošiš

U staroj domovini prepušta se hrvatski velikan ponovno neumornom businessu. Dok se posao širio, rasla su djeca, gradila se urbana infrastruktura nove domovine, kupovala se dobra roba, nosile se svjetske marke, vozila se dobra auta, ali se malo vina popilo. Hrvatski je velikan padao pod teretom začaranog kruga koji ga je da bi imao sve više i više tjerao da radi danonoćno ostavljajući mu sve manje i manje slobodnog vremena.

Prošlo je tako jedan dan kroz glavu hrvatskom velikanu da je ovako mogao ostat i u staroj domovini, relativno bi bilo jednako, manje bi zarađivao, manje bi trošio, ali bi barem imao ono što mu toliko nedostaje i vremena da u svemu uživa. Od straha da je promislio možebitnu životnu istinu hrvatski se velikan strmoglavo bacio u začarani krug novih domovina gdje ne možeš zaraditi koliko te mogu natjerati da potrošiš.

Faza iz koje nikad ne izlaziš: Kome bi šumilo more moje sinje da Hrvatske nije

U svim prethodnim fazama, zaboravih Vam to napomenuti, ali to se i podrazumijeva, naš se hrvatski velikan socijalizirao uglavnom i jedino samo s hrvatskom dijasporom, doduše ne previše od posla na samim početcima, ali „hvala bogu„ naše dijaspore svugdje i uvijek ima. U ovoj posljednjoj fazi, i ujedno vječnoj, on se potpuno prepušta njihovom mentalitetu i značajkama kao jedinoj društvenoj skupini koja ga razumijeva umoran od borbe sa samim sobom da si argumentira zašto je nova domovina bolje od stare.

Zajedno s njima stvara malu hrvatsku oazu u inozemnim prostranstvima u kojima se zajedno rastužuju priželjkujući povratke kućama. Sada već, dubljeg i velikodušnog džepa, financira zavičajne udruge, obnavlja stare kuće, dariva rodbinu, glasa redovito na hrvatskim  izborima i ponavlja da mu „more sinje jedino šumi za Hrvatsku“. Kasno je hrvatski velikan uvidio kako ne treba staroj domovini novac već on. Tako mu ta stara domovina postaje tek simbol jedinih iskrenih osjećaja koji su u njemu ostali nakon grčevite borbe za standardom.

Sada u ovoj fazi taj osjećaj trebaju spoznati i njegova djeca koju mahnito počinje slati rodbini prvom prilikom da ga preodgoje onako kako su i njega nekada. Stižu djeca tako u stadima „domu svom“  pričajući svojim vršnjacima u seoskoj gostioni, u kojoj je nekada odrastao i hrvatski velikan,  o doktoratima, novcu i statusu koji ih čeka, domovini njihovoj koja je drugačija od „ćaćine“, o svojim prijateljima koji govore drugim jezicima… Ne uviđaju djeca ljepotu i veličinu života svojih slušatelja i specifičnih uloga koje imaju i moraju zadovoljiti, koliko u gostioni, toliko u društvenom životu sela. Za djecu to više nije stara i nova domovina, to je tek “ćaćina” i njihova.

Priča o hrvatskom „american dreamu“ nema svoj kraj, ona je postojana u svojoj želji da opstane, uvijek s istom početnom premisom i otužnim zaključkom, koji u životu kako to uvijek biva ne može biti reinterpretiran.

Dok sam ovo pisala pak od samog mi je početka stalno odzvanjao u glavi dobri dalmatinski klasik:

„Nije u šoldima sve“.

Pa neka to bude,ako već ne može kraj, zadnja rečenica moje kolumne i ona s kojom sam si dala privilegiju završiti je nakon što ju je većina započela.

S poštovanjem,

Dubravka Glavina

 

 

Država, to ste Vi!

U zadnjih mjesec i pol tri su me kolegice nazvale da pišem za studentske novine. Pritom me svaka pitala da pišem o glavnoj temi lista – nezaposlenosti mladih. Razočarana jer neću odbiti razmišljam da bi toliko puta spomenuta i nametnuta depresivna tema u Hrvatskoj i mlađu verziju Bill Gatesa uvjerila da je nemoguće prodati Microsoft.

Tako pristajem, kolegijanosti radi, i sjedam pisati klasičnu kolumnu uz pokoji mi svojstveni neklasični komentar. Odlazim na stranice Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i Državnog zavoda za statistiku te po stoti put smišljam kreativni način prikazivanja rezultata mjesečne nezaposlenosti. Baš kada sam krenula uspoređivati broj nezaposlenih u mjesecu kada je izašao prvi broj „Save“ i moja prva kolumna sa današnjom brojkom nezaposlenih ljudi između 23-29 godina zaustavih se naglo.

Zar ću to poručiti brucošima kao student koji, još malo, pa napušta zagrebačko Sveučilište koliko „ u nogama, toliko u glavi “ ? Neću.

Započet ću ovu priču o famoznoj nezaposlenosti s genijalnom navikom jednog profesora s Oxforda koju mi je jednom prenio moj prijatelj iz inozemstva. Na tom svjetski prestižnom fakultetu o kojem Hrvati, kao, samo mogu sanjati, dotični profesor svaku novu generaciju dočeka proglasom kako taj fakultet nisu upisali da bi tražili posao, nego kako bi ga sami stvorili i prepoznali i kao takve ih nakon nekolicine godina studiranja ispraća visokokvalificirane na tržište rada da zarađuju ono što su zaslužili.

Tako ću kolumnu započeti i završiti, i ja. Mojim skromnim savjetom, koji može ili ne mora biti prihvaćen.

Budite drugačiji, razmišljajte uvijek „ out of the box „ i shvatite da je svako pravilo, model, proces, proceduru, instituciju i tvrtku osnovao i osmislio čovjek i kao takve nikada ne moraju biti najefikasnije, najkreativnije niti najoptimalnije. Za sve postoji drugo rješenje koje upravo vi možete implementirati u društvenom kaosu koji se zove život. Ne dajte nikome da Vam kaže da nešto „ ne možete „ , nego se uvijek maksimalno trudite da zadovoljite bezbrojne kriterije većine kako biste kasnije mogli biti dijelom manjine s autoritetom koja ima volje i ideje mijenjati „status quo“ te doprinositi zajednici što iz osobnog, prema Adam Smithovoj teoriji, što iz alturističnog poriva. Ne dajte da Vas uvjere kako ste upisali nevažne fakultete jer moja mama uvijek kaže da je pravi posao za tebe onaj kojeg radiš najbolje što možeš.

Tražite prakse, šaljite „mailove“, volontirajte, ulazite u bezbrojne društvene organizacije, civilnog sektora do javne uprave i privatnih tvrtki, sagledajte načine na koji funkcioniraju institucije te razumijevajte spletove i poveznice putem kojih ljudi razmišljaju, međusobno se povezuju i djeluju s ciljem ostvarenja određenog pomaka ovisno o struci i ogranizaciji u kojoj se nalaze.

Tako, osim teoretskog dijela, oživite praksu i shvaćajte svijet oko sebe. Jednom kad se nađete na početku  borbe za posao znajte da ćete biti plaćeni onoliko koliko ste drugačiji. Vaša se vrijednost na tržištu mjeri posjedovanjem informacija koje imate, a drugi nemaju, idejama koje imate, a drugi nemaju, iskustvom kojeg imate, a drugi nemaju.

Kad Vam kažu da niste obrazovani primjereno u hrvatskim klupama u odnosu na europske, onda Vas podcjenjuju jer sam diskutirala proteklih godina s mnoštvom poznanika, prijatelja i kolega stranaca koji se često začude količini entuzijazma i opće kulture s kojom baratamo. Da ne govorim da od „mora“ tih ljudi najviše pamtim, danas prijatelje, tada slučajne prolaznike i kolege, s Kosova koji iako nemaju infrastrukturu za postizanje ciljeva u životu kao Englezi itekako dobro argumentiraju stavove, prate društvena zbivanja, razumijevaju kontekst i unutar njega se snalaze, što su svojoj državi što izvan nje.

Obavezno, kada god možete, putujte svijetom , tražite konferencije i prakse na kojima možete napredovati. Svaka kultura ponudi zanimljivu i drugačiju organizaciju u kojoj možete učiti na tuđim uspjesima i pogreškama. Postavljajte stotinu pitanja jer barem jedno uvijek nudi iskoristiv odgovor. Učite jezike, odlazite i boravite što duže možete u inozemstvu, ali se vratite u Hrvatsku.

Cijena uživanja u kompleksu manje vrijednosti koju Hrvati bespotrebno osjećaju prema dijaspori je visoka. Život u inozemstvu nije idealan, još manje kvalitetan , a samo se primitivci uvjere da su bolji od onih koji su ostali. Kada sam trebala ići završiti 4. srednje u Sjedinjene Američke Države, pa me dan prije puta spriječila dijagnosticirana mononukleoza, jedan veliki splitski intelektualac, barba Dinko Kovačić , rekao mi je, želeći zaustaviti moju nepotrebnu tugu: „Ako ne možeš uspjeti u svom gradu, ne možeš nigdje.„

Isto tako, većini nije rečeno kako se i nova europska strategija temelji prvenstveno na borbi protiv nezaposlenosti mladih, a kako privatni sektor EU zapošljava ljude uglavnom na temelju cv-a cijeneći gotovo pa jedino „reccomendation letters-e“ bivših poslodavaca. Opet, svi ste u kući sigurno barem jednom čuli kako bi bilo najbolje da se „ugurate u državnu firmu“  pa da ipak, umjesto, rastreseni nakon burze mirni sjednete nakon birokratskog posla i s novinom u ruci, mjerodavnije zaključite da ne valja država čije mjerilo bivanja dijelom postavljate i Vi sami.

Zaokupljeni tako pesimizmom na koji nas mediji, struktura i neodrživi državni socijalizam prisiljavaju, mi već s 20 godina raspravljamo o ideološkim podjelama, naivno se uvlačimo u priče o prošlostima kojima nismo svjedočili, reproduciramo milijarde bespotrebnih definicija i podjela da zadovoljimo brojeve u indeksu, tražimo veze u 3. i 4. koljenu dok jednostavno zaboravljamo izaći iz „okvira“  ustaljene hrvatske paradigme bezbrojnih institucija u kojima tučete pečat na papir 40 godina „ na sigurnom poslu“, a da ni oni ni vi nakon nekog vremena ne znate zašto.

Možda sam na kraju od nezaposlenosti došla do kvazi kapitalističkog pamfelta, ali se nadam da je poruka konzistentna. Nezaposlenost jest veliki teret naše generacije, ali svjetlo na kraju tunela hrvatske ekonomske neinovativnosti i statičnosti vidim u entuzijastičnosti mladih i njihovoj spoznaji kako nisu lišeni odgovornosti za  zajedničku budućnost, spoznaji koja mora srasti s budućim naraštajima kako bi shvatili : Država, to ste vi!

Za zadnji redak mojih kolumni o nezaposlenosti i za najdražu mi Savu,

S poštovanjem,

Uvijek,

Dubravka Glavina

REGION – NOVI MIT HRVATSKE POLITIKE

Zazvonio je mobitel kasnog poslijepodneva mojoj poznanici koja je već prema ustaljenom životnom rasporedu spremala ručak sa stola.

«Dobar dan» oglasio se stereotip glasa službenice mnoštva  tvrtki koje pozivaju svoje potrošače na korištenje najnovije besmislene usluge bez koje, uvjeravaju ih, nikada više neće moći normalno živjeti.

«I vama, izvolite» Ljubazno će moja poznanica, doduše već vrškom prsta napola na gumbu kojim prekida vezu.

«Imamo jako puno novih korisnika nedavno ponuđenog paketa regionalnih kanala, pretpostavljamo da ste zainteresirani?» Ona zapravo ni ne pita, ona zna i razmišlja za mene. Pomisli moja poznanica te mudro odgovara želeći ostati pristojna.

«Nažalost, nisam. Ni talijanski, ni slovenski jezik ne razumijevam. Ukoliko većina nije prevedena to neće imati smisla. Svejedno, hvala!»

Misleći da je razgovor gotov moju je poznanicu  u potpunosti zbunio ushićeni glas «divne službenice» s druge strane koja je jedva čekala zadovoljnim tonom zapravo objasniti mojoj poznanici kako je njeno veliko neznanje uzrok čudnovatoj novonastaloj pogrešci u komunikaciji.

«Ah gospođo, ne, ne ta regija, mislimo na srpske, makedonske…»

Divna službenica nije ni stigla završiti baladu kojom joj se ispire mozak svakodnevno u dotičnoj korporaciji, a moja je poznanica već bijesna završavala ovo ugodno popodnevno ćaskanje.

«To nije moja regija…Do viđenja»

Kratka anegdota kojoj ste sada pismeno svjedočili uistinu se dogodila dok sam još mnoštvo ljudi protekle dvije godine čula kako potiho prigovara o ovom imaginarnom političkom prostoru kojeg oni praktično u svom životu na prepoznaju.

Pojam takozvane «prevažne» regije je, čini mi se, što više pratim hrvatske medije, iz kabineta uvažene ministrice vanjskih (čitaj regionalnih) poslova oformio novi diplomatski pravac koji se polagano implementira u svijest hrvatske javne i privatne sfere. Naravno, to ne bi bilo politički i logički sporno da konstantno forsiranje bitka Hrvatske u spomenuti  ideološki spektrum apsolutno nije povezano  s razvojem kojeg svi nestrpljivo očekujemo.

Voljela bih reći uvaženoj ministrici kako «region» kao imaginarni prostor ne postoji samo zbog geografske ili povijesne blizine, postoji ponajviše kako bi se definirao idealni skup praksi i normi kojima pripadajuća zemlja teži te kao takav nikada nije apsolutno nepromjenjiv i konačno definiran.

Argumentacije radi, vratit ću se sada na početnu priču o «buci u komunikacijskom kanalu» i priči o dva regiona koja su u istoj spomenuta.

S mentalitetom regiona «divne službenice» susrela sam se početkom ovog ljeta kada sam na dva dana otišla u posjet prijatelju na Makarsku rivijeru. Ranog jutra odlučili smo na rivi male općine na makarskim obalama popiti kavu. Sjeli smo u auto i nakon riskantne vožnje uskim uličicama napokon pronašli prikladni parking ispred glavne općinske ljekarne. Pri ulasku u prošireni i betonirani prostor stara je rampa bila podignuta, a  velika ploča pokraj nje prekrivena bijelom plahtom. Nekih 10-ak centimetara ploče na rubnim dijelovima dalo je naslutiti kako je tu nekada postojao plaćeni parking, a vidljivi dijelovi zahrđale ploče i bijela plahta sakrili su nekadašnju cijenu te vlasnika koncesije ili privatnog posjeda. Smjestili smo potom moju  Astru i uputili se na klasično gubljenje vremena po dalmatinskim kavanama.

Prošla su neka dva-tri sata kada sam napokon odlučila krenuti kući poslu koji me čekao. Baš u trenutku kada sam ja otvarala vrata Astre nakon pozdrava s prijateljima stvorio se deblji čovjek niskog stasa pokraj auta te nam hladnokrvno naglaskom „istočnijih krajeva“ naredio: 7 kuna.

U tom prvom naletu smijeha i nevjerice mi smo ga ignorirali misleći kako se vjerovatno radi o pribjeglom članu obližnjeg psihijatrijskog odjela, ali nam je već nakon 15 sekundi postalo jasno kako je opisana persona daleko od toga, a ponajviše uhodani «balkanski biznismen» . Nakon naše nezainteresiranosti zacrvenio se od bijesa te tri puta ponavljao: „7 kuna ste dužni“.

Naravno, prijatelj i ja jednako smo toliko poludjeli te je rasprava započela.

«Oprostite, kome smo dužni  7 kuna i zašto» Pitam ja za početak, uljudno, kako bi ovu već primitivnu razinu razgovora makar nakratko dovela na civiliziranu razinu.

«Rekao sam vam, što ste vi mislili parkirati gdje vam padne napamet!»

«Gospodine nigdje ne vidim ni oznaku niti nas je itko obavijestio kako smo ovo dužni platiti?» Bespotrebno ostajem pristojna.

«Što ti ima tko govoriti, govorim ti ja sada, sat je 7 kuna, a vi ste došli pred sat vremena»

Odgovara mi prkosno, gotovo na rubu da me pljusne. Sada već postajem itekako iznervirana nekorektnim ponašanjem gospodina koji je samo jedan od mnogih  poduzetnika u Hrvatskoj koji  si daje za pravo definirati zakone i osnivati tvrtke tamo gdje mu padne napamet bez ikakvih obaveza prema pravnom poretku ili njegovom sugrađaninu.

Na parking smo ušli pred dva sata tako da i ako trebam platiti onda plaćam 14, a ne 7 kuna. Međutim htjela sam znati na koji način je postavljena organizacija pa pitam.

«Kako znate da sam ušla na parking pred sat vremena?»

A on na to iz stražnjeg džepa vadi potrgani i stari blokić u kojem zapisuje registraciju i pored toga sat dolaska. Vjerovatno je u trenutku kada smo mi ulazili gospodin bio u obližnjem kafiću na 7. pivi od toga jutra pa je samo naknadno napisao «uru», jer bolje i 7 kuna nego ništa kad živi u državi s mnoštvom drugih budaletina koji će to platiti.

Sada je već pjenio i moj prijatelj koji zaustavlja našu raspravu pitanjem.

«Dobro, koja je tvrtka vlasnik koncesije?»

Ako se i do sada naš predragi biznismen činio relativno normalnim nakon ovoga pitanja više nije bio. Pljucajući na sve strane dijelo je lekcije prijatelju i meni.

«Šta, koja tvrtka, nemoj da ti naplatim 30, a ne 7 kuna. Kako te nije sram, izlazim ti ususret, a ti mene pitaš koja tvrtka…»

Prekidam ja nalet mesijanskog rapsoloženja i govorim.

«Dobro, onda želim račun za parking mjesto odmah, nakon toga ćete dobiti svojih 7 kuna»

Bila je to ipak prekretnica pa je naš biznismen na to odgovorio dometom svog mentaliteta koji ni ne može biti drugačiji.

«Hoćete račun gospođice, dobro, ali onda neće ni izać s ovog parkinga.»

Spusti mi čovjek rampu daljinskim u ruci, okrene se, sjedne na bicikl i nestane u bespućima  prioblanog poduzetništva Makarske rivijere.

Prošlo je vječnih 7 minuta njegovog odsustva u kojima smo gnjevno lamentirali o bezakonju koje si ljudi dopuštaju. Baš kada sam već bila spremna rušiti rampu naletom auta, naš je biznismen doletio susav zadihan i slavodobitno nam pružio račun na iznos od trideset kuna bez opisa troška. Odnosno račun koji je bilo koja pravna osoba za bilo što mogla ispostaviti drugoj fizičkoj osobi.

Sada je već gospodin počeo vrijeđati našu inteligenciju pa je razgovor postao sve opasniji što se fizičke strane priče tiče jer se počeo ispoljavati neizbježni sukob mentaliteta kojeg ni moj prijatelj ni ja nismo htjeli prešutiti.

«Ovo nam ne dokazuje ništa, ovo je obični račun od 30 kuna kojeg ste mogli ispostaviti za bilo što» Bjesni moj prijatelj.

«Kakav je ovo način rada, kome vi odgovarate i kako na ovo imate pravo»

«Mladi gospodine i gospodična, dovodite me do toga da zovem policiju!»

«Pa nećete vi zvat policiju, mi ćemo je zvati!»

Raspravu već na rubu novog incidenta za sutrašnje tračeve po dotičnom selu na trenutak je zaustavio lokalni čovjek koji je prišao našoj nervoznoj družini i obratio se “biznismenu”.

« Gospodine «Biznismen», evo izvolite 7 kuna, maloprije sam tu parkirao auto»

Nasmijao mu se kao spasitelju i otišao. Naravno, bila je to odlična priča za pokrivanje i primjer koji nam je trebao ukazati na našu pogrešku. Genijalan PR, moram priznati, da mi nismo bili svjesni obmane ili da ga kasnije moji prijatelji nisu vidjeli kako s tim istim pije kavu jer je vjerovatno suosnivač tvrtke koja je ispostavila račun.

Rasprava je u međuvremenu već došla do “biznismenovih” ruku koji lupaju po mom staklu, prijetnji mom prijatelju, a vrijeme koje sam imala za povratak naglo se smanjivalo. Stoga smo morali pobjedu u sukob mentaliteta na moju i njihovu žalost ostaviti nekim drugim generacijama koje neće biti u podređenom položaju pred “balkanskim biznisom” koji i nakon što ne primijenjuje zakon usuđuje se primijeniti silu.

Sedam kuna ostalo je u rukama makarskog “biznismena” kao krunski dokaz primitivnog balkanskog mentaliteta regiona «divne službenice», s kojim se oni koji ga nastoje spriječiti ne mogu boriti jer im državni mehanizam nije osigurao pravednu borbu. Mentalitet regiona “divne službenice”  kojeg  ne treba upijati te se s njim poistovjećivati već mentaliteta kojeg treba iskorijenjivati.

Tako sam razmišljala dok sam jadranskom magistralom putovala dalmatinskim obalama sve dok se nekoliko dana kasnije nisam brodom zaputila u Italiju pa je obala «regiona divne službenice» iščezla na horizontu, a preda mnom se pojavila «regija moje poznanice».

“Regija moje poznanice” sve je više postajala poznata nakon uviđenog neurednog načina života, količine kafića koju jedino Split ima i slavne povijesne ostavštine.Tako je osim krasnog proputovanja u prošlost veliki talijanski grad nudio i solidan noćni život. Već trećeg dana zajedno smo se s prijateljima Talijanima prijateljica i ja uputile u renomirani i poznati noćni klub u velikom talijanskom gradu. Preporučen od „Trip advisora“ i svakog drugog Talijana garantirao je dobar provod.

U tom istom klubu, istu večer, u 1 i pol sat po noći, iz zatvorene torbice s remenom preko mog ramena ukraden mi je moj najnoviji mobitel na postojećem telekomunikacijskom tržištu.

Da sam bila jedina  pomisila bih da nemam sreće, ali nakon što sam szanala da su još tri Australke u sljedećih 10 minuta pokradene na isti način u istih 10 metara kvadratnih shvatila sam da se radi o izuzetno profesionalnom organiziranom kriminalu na koji nitko od carabiniera do službenika kojima to ugrožava ugled kluba ne reagira. Zato jer je to, kako su oni meni objasnili, normalno. Normalno je u zemlji u kojoj  nitko ne plaća porez, mladi mahom odlaze iz države pa se vodi politika «snađi se druže».

Moja priča o dva regiona, uz dužno poštovanje akterima dijaloga s početka priče, htjela je dokazati  kako mentalitet regije kojoj želim pripadati  nisu “parkinzi” na Makarskoj rivijeri kao ni  klubovi u kojima se masovno i legitimno kradu mobiteli.

Regija kojoj se trebamo okretati pripada malo sjevernijim strujama država koje su gospodarskim rastom i samostalnošću ili daleko iznad hrvatske ili na dobrom putu da budu daleko. Nisu to «obećane zemlje», ali je napredak u odnosu na spomenute regije itekako vidljiv.

Dok sjeverne struje sve korisno upijaju k sebi hrvatski vanjski poslovi zadovoljno stagniraju s drugim regijama i regionima.Ugledati se i surađivati s boljima može nas učiniti primjerom države koja uspijeva i samim time može našim regionima i regijama pomoći puno više od besperspektivne simpatije koja ne vodi ničemu. Jer dovoljno je primijetiti u koje se regije seoba mladih Hrvata odlazi zapošljavati. Ministrica, kao i ja, zna u koje sigurno nisu.

Zato je vrijeme da izbrišemo stare mitove prije nego bude kasno i sagledamo stvarnost onakvom kakva je, ukoliko želimo napredak u budućnosti.

Pismo prijatelju na daleki Istok! :*

Bilo je to, kako se običava započeti ovako veličanstveni «in medias res», godine 2013. krajem mjeseca ožujka. Kao planirano, mnoštvo društvenih aktivnosti se gotovo samo od sebe nametne odmah poslije prvog kruga rokova, a svjetina počinje mahnito izlaziti iz knjižnica i ostalih «rupa» namijenjenih učenju.

Sve najbolje studentske «priče» (osim onih nakon jesenskih rokova) započinju u tim zimskim periodima. Jedna od tih bila je i moja, a svoju je invokaciju doživjela pozivom moje prijateljice na večeru jedne Indijke u Zagrebu, koja se udala za Hrvata.

Tada sam mislila kako je to jedan od rijetkih fenomena isprepletanja ljudske sudbine kojem nemam priliku svjedočiti učestalo, stoga sam entuzijastično prihvatila poziv prijateljice koje je vapila za prisutnošću vlastitog i poznatog mentaliteta u  «priči» koju hrvatska kultura gotovo ne poznaje i «priči» koja bi svakom normalnom pripadniku jednog monolitnog socijalnog konteksta kao što je hrvatski bila začuđujuća i nadasve zanimljiva. Vođena ovim mislima, u 8 sam bila na dogovorenom mjestu, a već 30 minuta nakon toga postala sam dijelom izabranog, i na naše čuđenje, mnogobrojnog elitnog indijskog društva grada Zagreba.

Indijka i Hrvat koji su nas nesebično i kraljevski ugostili upoznali su se pred 5 godina na putovanju Hrvata domaćina u Indiju. Njegov prijatelj je mlad obolio od raka, u tom periodu proputovao svijet, a zadivljen indijskim krajolicima izrazio posljednju želju, da se njegov prah prospe u Indijski ocean. Nedugo nakon njegove smrti cijela ekipa dobrodušno je odlučila uputiti se na Istok ne bi li realizirala posljednju želju.U selu u kojem su odsjeli Hrvat domaćin upoznao je svoju sadašnju ženu, oženio se prije odlaska i nakon toga čekao godinu dana u Hrvatskoj dok draga napokon nije dobila sve potrebne papire i pristigla u Lijepu Našu da zajedno ostare. Moram priznati kako ni sama, slušajući ovu priču, nisam vjerovala da se najpatetičniji «holivudski scenariji» mogu doživjeti u stvarnosti, ali sam shvatila kako «čudne putove Gospodnje» ipak ne treba podcjenjivati.

Nakon što smo se pogostili švedskim stolom prepunim indijskih tradicionalnih jela, svi smo sjedili u formiranim krugovima upoznavajući jedni druge radoznalo. Upravo tada započela sam razgovor sa svojim današnjim prijateljem Kamalom. Bio je to markantni Indijac koji je došao raditi prije pola godine kao glavni informatičar u jednu našu renomiranu banku. Tih pola godine neiskustva ogledalo se u mnoštvu pitanja koje mi je uputio tražeći odgovore na neshvaćeni način života i ljudskog ophođenja nove države s kojom se suočava.

Sjedili smo dobra tri sata Kamal i ja, jedan nasuprot drugoga, dok sam ja bila spremna olakšati mu integraciju, a on ustrajan braniti vlastitu začuđenost. Pričao je kako ga je tvrtka tu poslala na dvije godine, kako namjerava dovoljno raditi da  zaraditi novac s kojim će se vratiti  natrag, oženiti Indijkom, sagraditi kuću te dobiti unapređenje na poslu. Polugodišnjim promatranjem «priča» naglašavao mi je kako nikada ne pije alkohol, «ma niti kapi» jer to nije u duhu s njegovim religijskim hinduističkim svjetonazorom koji izrazito brine o ljudskom zdravlju i duhu, kako je to razlog zbog kojeg nikada nije ni htio pušiti te kako su dugonoćni izlasci zamorni i kobni za sutrašnju koncentraciju na poslu. Tužno je shvatio kako se ne želi «vezati» za nijednu Hrvaticu, iako su jako lijepe žene, jer zna kako dugoročno takva ljubav nema budućnosti.

Bez obzira što sam već tada znala kako će Kamalu, s obizrom na izrečeno, život u Hrvatskoj biti izrazito težak, odlučila sam čvrsto, biti dijelom njegove prilagodbe u nadi da će se jednom moći vratiti u Indiju govoreći kako smo otvoren i pristupačan narod.

 

Ali, kako to inače biva, dogodilo se puno više od toga. Kamal i ja postali smo jako dobri prijatelji. On je bio zvijezda mog novinarskog priloga za Televiziju Student, odlazili smo zajedno na „društvene evente“ karakteristične za moju i njegovu kulturu, vodili iste razgovore koje sam vodila sa svojim ostalim prijateljima, samo na engleskom jeziku, pratila sve ljubavne tegobe s kojima se moj prijatelj suočavao uporno tvrdeći kako su Hrvatice potpuno drugačije od Indijki, upoznali međusobni krug prijatelja i pronašli način da izgradimo jedno kvalitetno prijateljstvo bez obzira na njegovu neuobičajenost.

Pratila sam tako, uzastopce, razvoj hrvatskog načina života mog prijatelja koji ga je s mjesecima koji su nadolazili u potpunosti obuzeo. S lakoćom je preuzimao navike i prihvaćao ih kao svoje, upoznavao ljude i nalazio načine da ih nasmije. Sve više i više postajao je dio grada kojeg je počeo voljeti, a na samom kraju počeo zvučati i izgledati kao pravi Hrvat, malo tamniji s krivim naglaskom.

 

Sjeli smo u Ritam grada na zadnji «Nes»prije njegovog doživotnog odlaska u Indiju. Sada je Kamal razvučenog osmijeha na licu pričao kako se osjeća „poluhrvatom“ te kako mu je jako teško otići odavde. Rekao mi je kako je zadnjih godinu dana izlazio skoro svaki dan, a samo jučer popio tijekom dana 3 litre domaćeg vina kojeg mu je prijatelj donio iz Istre. Kako će mu nedostajati noćno «gluvarenje» na glazbi koju obožava, a čije riječi ne razumije u Bestu, BBS-u i Lemonu, kako ga je pred dva dana u taksiju pozdravio čovjek koji ga je prepoznao, kako su ga u kafiću častili konobari s kojima se sprijateljio, a vlasnik s kojim je postao dobar ponudio kafić za „oproštajni party“. Njegova ushićenost pomalo se sabrala kada je spomenuto cure koje ostavlja  i jednostavnost s kojom se nose sa ljubavnim jadima u odnosu na kompliciranost indijskih žena i kako bi danas, da je našao Hrvaticu u koju se zaljubio, ili ostao tu ili ju poveo sa sobom. Nakon moje treće zapaljene cigarete sjetio se da mi kaže kako je zadnjih mjesec dana kupio kutiju kad bi išao vani i kako mu se svidjelo ponekad kad izlazi popušiti dvije tri cigarete.

U potpunosti opušten Kamal je mahao rukama, smijao se događajima koje mi je prepričavao, a ja sam ga samo temeljito promatrala, slušala i prisjećala se prvog opisanog susreta.

Kamal mi je zapravo govorio koliko voli hrvatski način života, dozu bezbrižne usporenosti i volju za uživanjem u malim stvarima. Uvjeravao me kako Hrvati moraju postati svjesni svoje posebnosti kao i biti otvoreni prema drugačijim posebnostima od svoje te kako je izrazito žalostan, ali njegove su ulice ipak u nekim drugim krajevima.

Uljuljani novim mudrim nadahnućima dizali smo se s kave jer je već poodmakla kasna noćna ura te se opraštali na Trgu nakon čega se Kamal okrenuo i otišao u smjeru, još kratko, vlastita doma na Pantovčaku.

 

Ukipljena zagrebačkim tlom i osjećajima tuge koji me obuzimaju, pogledom sam pratila lagani hod mog dragog prijatelja u smjeru vozila koje ga odvozi u neke nove životne izazove. Iako je gotovo s drugog kraja svijeta, govori u potpunosti različitim jezikom te bojom kože odstupa od standarda ulice kojom šeta Kamal je na trenutak izgledao kao pravi Hrvat koji se mjesecima zadovoljno «mimikrira» s okolinom. Na Pleso je pred dvije godine sletio samo kao Indijac, a od mene iz „Ritma grada“, osim indijskog, odnosi u daleke krajeve i djelić našeg mentaliteta kojem je nadasve sretno i samovoljno dopustio da postane dio njega. Kamal je jedan od mnogih, vjerovali ili ne, kako on to naziva, «poluhrvata», koji napušta Hrvatsku sa suzom u očima govoreći mi kako će se tu, ako ne ništa, sigurno vratiti na medeni mjesec. Zato, gledala ih ja kao tihe indijske ili poluhrvatske korake stopljene s ostalim nizom ubrzanih «priča», znala sam da su ti koraci čiju metriku sve više gubim iz vida prije svega,  samo prijateljski. Prijateljski koraci koji će bez obzira koliko vremena prođe uvijek imati istu vrijednost i jednaku emociju kad se nakon tko zna koliko godina krenu vraćati u mom smjeru  u hrvatskim ili indijskim velegradima.

Iako je svijet  grandiozni spektar nebrojivih svjetonazora koji generiraju mnoštvo raznolikih definicija iste društvene potrebe, oko jednog sve su civilizacije suglasne. Bez obzira na bahato vrijeme koje oduzima životu bezbrižnost i kilometražu čiju rezerviranost još uvijek sve tehnologije ovog svijeta nisu uspjele nadmudriti, prijateljstvo je uvijek jednoumno shvaćeno kao prijateljstvo te mu čak ni skučene granice kulturoloških poimanja nikada nisu zaprijetile i nikada ni neće.

 

Ushićena zbog ove genijalne samospoznaje,

Dragi prijatelju,

Želim ti sretan put,

Do viđenja!

Dubravka Glavina

O turističkim zajednicama kontinentalnog arhipelaga grada Splita

Sjedim ja tako, nedavno, u izrazito zanimljivom društvu domaćeg stanovništva jedne neznane Vam općine. Komentiramo gospodarski napredak države pa i zajednice raspravljajući o tome gdje je to «pošlo po krivu». Nakon iznošenja mnoštva statističkih činjenica, opet smo na kraju zatvorili analitički krug kritikom mentaliteta bez svijesti o važnome. Napeto će, gotovo na rubu živčanog sloma prijatelj meni: «Radno vrime turističke zajednice je od 8 do 2 ure, a oni 5 sati kod Siniše u kaficu» U mahu, ja prepoznah tu praktičnost hrvatskog državnog turizma koji «ljetuje» više negoli svi njegovi klijenti zajedno.

Ni mom prijatelju nije promakla ta pojava, pa je vidjevši da sam, i više nego zainteresirana za nastavak scenarija,  nastavio uzrujano prepričavati. « Evo sad ću ti reć pa će ti sve bit jasno. Ja sidin nekidan dole u kafiću. Znači, muzej je od zadnjega stola niti 80 metara ravnine. Dolaze neki Amerikanci i vidin ja da su krenili u smjeru muzeja. Ma nisu prošle ni dvi sekunde kad se meni zdesna počelo prašit. Roko je taman pia kavu, pa se ka ispaljen iz puške diga, sia na skuter i projuria. Vozi prema muzeju ka lud i maše rukon njima, ka da čekaju, i dere se: alo, alo, tikets, tikets.»

Roko je, naravno, stranački čovjek lokalne zajednice čiji je posao uvoditi i ugostiti posjetitelje tog oskudno opskrbljenog muzeja s izrazito visokim potencijalom. Osim toga, Roko je i osoba koja u životu preferira jednostavnost stoga ga možemo smjestiti u filozofsku školu konzervativnog kulturološkog dalmatinskog pravca temeljnog stava: Zašto od kulturnih znamenitosti raditi «cirkus» kad one mogu biti predstavljene onakve kakve jesu, prirodne, u onom obliku u kojem im je priroda dopustila opstajati.

 

Međutim teorija u praksi nije pokazala zadovoljavajuće rezultate.

 

Tako su se,  spomenute jednostavnosti radi, pred 10 dana ispred tog istog muzeja dva Japanca okrenula natrag prije negoli su išta vidjeli osim vrata i ograde. Prisutni  su ih pitali zašto odlaze, ali su oni zbunjeno mrmljani na engleskom « što to može biti  toliko dobro unutra da ulaz košta  2 eura».

Mi smo vjerovatno jedini istinski pripadnici  stagnirajuće elite Europske Unije u kojoj se turist premišlja o «sightseeingu» zato jer mu je nešto sumnjivo jeftino. Stoga se ja pitam kada će lokalna ekipa kolektiva turističkih zajednica uvidjeti kako je jednostavnost neprofitabilna za cijelu im okolinu, a  doza kreativnosti i umjerenog spektakla itekako poželjna.

 

Na kraju krajeva, nakon kvalitetnog razmišljanja, nisam uspjela pronaći ekonomski uvjet ili razlog zbog kojeg Modro ili Crveno jezero nemaju kapacitet za postati hrvatski „Loch Ness“, zbog čega Kornati ne bi imali status malo hladnijih Havaja ili zašto Zagrebačka katedrala ne bi bila pariški „Notre-Dame“. Sve vam je to, dragi moji, stvar percepcije i dobrog „public realtionsa“.

Inozemni turistički marketing funkcionira na pojednostavljenom principu: važnije je uvjeriti stranca da je nešto izvanredno i „must“ dio vašeg razgledavačkog dijela putovanja nego ga tjerati da spozna tradicijsku, kulturološku vrijednost i kvalitetu turističkog objekta.

 

Doduše,  nekoliko stotinki nakon napisanog, nasmijala sam se sama sebi i zamislila reakciju lokalne zajednice na nove turističke inovacije.

U Imotskom bi vjerovatno svaka baba u penziji stražarila u blizini šetnice Modrog i Crvenog  jezera grčevito obrazlagajući svima kako tu nema nikakvih čudovišta i «koji ih je đava posla da rade gluposti».

Sve dok hrvatski portali neprovjereno objavljuju pismo prigovora jednog Slovenca na visinu iznosa koju plaća za jedrilicu u „kornatskim morima“, ne konzultirajući se s nadležnim ljudima, pritom šireći neistine, od naših kornatskih Havaja nema ništa.

A Zagrebačka katedrala, Zagrebačka katedrala  nikada neće biti pariški „Notre-Dame“ sve dok se hrvatski putoholičari, poput jedne mi jako drage osobe, nakon obilaska velikog grada Pariza i dotične crkve ne vrate s utiskom: «Crkva ka crkva!»

 

I to je istina, Notre -Dame nama je tek jedna u nizu crkava koje možemo besplatno pohoditi diljem Hrvatske i u koju moja „draga osoba“ može ići svake nedjelje na misu. Ali,  poanta mog glasnog razmišljanja i «čuči» u toj rečenici.

Jedina, sitna razlika, između Notre- Dame i Zagrebačke katedrale, ako izuzmemo pokoju godinicu više ili manje i grbavog starca u zvoniku, jest što rukovoditelji „Notre-Dame“ okreću „masnu lovu“ od koje mogu prehraniti 10% grada Pariza, dok crkva moje drage osobe  ili Zagrebačka katedrala ne mogu ni 10 ljudi prosječne općine u Hrvatskoj.

 

Pa shvatih, tako, da problem nije likvidnost ili nedostatak ideja, već duboko skriveni strah od uspjeha. Zamislite da se, ne daj Bože, ostvare svi moji navedeni projekti pa se počnu  slijevati silni  „stranjski euri“. Trebalo bi napredovati, ali tragedija bi se prava ogledala u tome što više nitko ne bi imao, ni vremena ni povoda, za sjest na  petosatnu kavu, otvorit Slobodnu Dalmaciju i slavodobitno iskomentirati kako «ova država ne valja».

 

Kada bi se turizam kod nas mogao kategorizirati kao i sport onda bih spomenuti turizam u naslovu nazvala amaterskim ili štoviše praktični. Dok se u Italiji ugostitelj pobrine da pomisliš kako si u najljepšem gradu na svijetu te naplati i ono malo kisika što je ostalo u zraku, hrvatski sjedi na štekatu moleći se Bogu, skupa sa pivon u ruci, da nekome padne napamet pogledat onu stinu staru 2000 godina pa da potroši makar 10 eura.

 

Stoga se cijela filozofija našeg turizma svede na jednu hipotezu:

Samo se najučeniji i najveći umovi ne izostave diviti tim velebnim starinama prošlosti, dok se samo Dalmatinci ne mogu dovoljno načuditi njihovoj gluposti!

 

Ne znam je li to nedostatak ambicije, posjedovanja znanja o vrijednosti ili jednostavno način života koji jedino funkcionira u takvom modusu, ali me promišljanje o njemu, ipak dovelo do optimističnog zaključka.

Jednom mi je, meni jedna od najdražih Dalmatinki na svijetu, na moje pitanje „kako si“, odgovorila  «sve po starome….a možda je tako i bolje». Tim ću se citatom voditi kao odgovorom na moju hipotezu, jer možda i bolje da ide, kako to karakter dalmatinski nalaže, mizeran korak po korak do nove razine napretka, nego da već sutradan uspješni menadžer dobije koncesiju za otvaranje «Mc i ostali» franšize u srcu Dioklecijanove palače. Jer tako to u Dalmaciji biva, ili jesi, ili nisi!

Dubravka Glavina

«Da nema nas ludih, život bi vam bia dosadan!» Nepoznati autor splitskog porijekla

Po istinitom događaju

U nizu raznoraznih književnih formi izrazito je prestižno citirati stare neznane intelektualce i narodne genijalce slavnih rimskih stoljeća. Počesto se zapravo zaboravlja kako se ti natprosječno providni i  životni mudraci ,s potpisom «n.a.», u prijevodu nepoznati autori, šetaju ulicama i hrvatskih gradova ispred naših visoko zabijenih «noseva» u poslovne probitke nametnute društvenim normama. Tako dok se divimo umovima dalekih  krajeva i još dalje prošlosti, kako to uvijek biva, izostavimo naše udivljenje  posvetiti i onim genijima koji, izgubljeni u vremenu i prostoru hrvatskih ulica, postaju najobjektivniji promatrači današnjice. Jedan od njih je autor ovog naslova, kao i tragični junak moje kratke crtice kojom se kao apelom obraćam Vama da ne zaboravite njegovati poštovanje prema mudrosti hrvatskih boema. Hrvatskih boema, u ovom slučaju, dalmatinske zagore i splitskih kvartova koji zbog «etikete nenormalnosti» ostaju nepoznati javnosti, a postaju tek tihi vapaj životne iskonske iskrenosti i realnosti kojeg tu i tamo slučajni prolaznik, kao što sam i ja bila, čuje, i na tren zastane kako bi promislio.

U krševitim bespućima dalmatinske zagore našla sam se «spletom životnih okolnosti» u dugosatnom redu čekanja, s potpuno neplanirano, šarolikom zajednicom mnogobrojnih mentaliteta cjelokupnog županijskog dijapazona i zavidne dijaspore Republike Hrvatske. Bilo je gotovo nemoguće ući u tu, nazovimo je čekaonicu, a da prva osoba koju ćete primijetiti ne bude moj tragični junak. Osim što je unutar tih šest sati našeg bivanja u istoj prostoriji od prve do zadnje minute vodio neumorni monolog,  on je vlastitom pojavom i izraženim dugosilaznim naglaskom odavao stereotip klasičnog splitskog «redikula». Kako bi marketinški stručnjaci konstatirali, first image bio je u skladu s njegovom obućom i načinom držanja. Po majici s «Italija» natpisom i «falše» Nike tutom (čitaj trenirkom) odmah ste mogli zaključiti kako je tragični junak česti posjetitelj splitskog pazara kao i svaki fetivi Splićanin, bio on pripadnih nižeg, srednjeg ili visokog staleža. Dok je preostali dio ljudstva, kako pravila pristojnog ponašanja nalažu, sjedio umorno i uspravno na poredanim stolicama, tragični se junak posve spontano i prirodno opustio na kauču za 5 ljudi odavajući toliku smirenost da dobijete osjećaj kako ste ugošćeni u njegovom dnevnom boravku, a ne u dotičnoj instituciji. Srećom, i uz dužno poštovanje znanstvenicima, moje me životno iskustvo naučilo kako prvi dojam rijetko kada može zadovoljiti vlastitu mi potrebu da istražim ljudsku prirodu koja nerijetko nudi puno više od samog stereotipa.

Iako mu nitko od prisutnih prva dva sata nije postavio nijedno pitanje, svi smo ga u navedenom periodu uspjeli upoznati. Tako je naš tragični junak bio pripadnik nekadašnje hrvatske vojske, rođen u sedamdesetima, koji je osim «pokoje» godine mladosti u Domovinskom ratu izgubio i osjećaj naučenog ponašanja bez mogućnosti pronalaska smisla u onome što je ostatku društva bilo normalno, što se često danas u medicini definira kao «nekakav posttraumatski stresni poremećaj». Prima penziju od 2400 kuna zbog invalidnine koju mu je nedugo nakon rata sredio prijatelj u istaknutom postratnom udruženju. Zaključuje tako zamišljeno moj tragični junak «kako, brate danas ne moš ništa napravit ako neko neće stat iza tebe i ako ne znaš ljude tamo di bi ih triba znat». Međutim ne želi previše kritizirati jer « Prije, dok je HDZ bia na vlasti mirovina je uvik stizala u 7 ujutro, moga si se lipo dignit, otić u dućan i uzet šta ti triba da moš sist za ručak i pojist ko čovik, danas kad su ovi došli na vlast ne dođe ti ni do dvi ure, pa štaš onda, nemoš ništa kupit, nema para, nije silo, pa jedi suvo za ručak. Al, znaš šta ću ti reć, ne valja mi se puno žalit, ni govorit jer bi ti ovi sada uzeli i ovo šta imaš. A ne bi ni to bia problem da mi mater nije dijabetičar, živin s njon, pa razumiš, moran i njoj dat 1000 kuna misečno za spizu». Sa dječjim sjajem u očima, nimalo ogorčeno, već ushićeno, u jednom dahu prepričava moj tragični junak nakon čega se počinje smijati grohotnim smiješkom kojeg simpatično poprati cijeli ostatak družine.

Podiže se s kauča te obznanjuje kako je bio nepristojan jer zauzima mjesta koliko mu ne treba, međutim boli ga snažno noga duž koje je  zavijena traka koja sakriva trogodišnju otvorenu ranu dijabetičara. « Razumiš., volia san te motore više nego išta, al brate volia san i brzinu (hahahah) Bia san lud za vozit 200 na sat, i jebiga, kad-tad se moralo dogodit, oplea san gadno, razbia motor, a sebi sredia nogu. Već 3 godine ne zarasta kako triba.» Dodiruje rukama ozlijeđeno mjesto i na niti 4 sekunde odsutno promišlja o rečenom. Podiže glavu i zaključuje kako je gotovo s tom fazom njegovog života jer je tek sad shvatio da se treba oženiti. « Al nije danas, brate lako ni nać ženu, jer triba nać pametnu ženu, eee, to triba nać brate, ja još neman svoje blago, ti ga imaš i čuvaj ga….» Nato će mladom bračnom paru iz Zadra koji se zajedno s njim tiskao na kauču za 5 ljudi. Oni su se već smijali tragičnom junaku tvrdeći mi kasnije « kako jest malo naporan, ali jako smiješan i prije svega dobroćudan.»

Važno je spomenuti kako je moj tragični junak, pak, stigao prije svih ostalih «čekatelja» na «svoj kauč» odakle je bespogovorno i gotovo zadovoljno sto može pomoći, propuštao prije sebe i reda, ostatak nervozne i razmažene družine koja je pokvareno jedva dočekala uštedjeti 15 minuta na račun «ionako nevažnog luđaka». Međutim zavaljeni se nevažni luđak zapravo zabavljao, i u nama (iako isprva skeptično), pronašao veselo društvance koje mu je omogućilo lamentirati o vlastitim viđenjima svijeta. Vjerovatno je on bio svjestan kako ga je teško zavoljeti «na prvu»  i da nam treba proces prilagodbe od 2-3 sata.

Baš kao pravi ovisnik, ja sam nakon nekog vremena otišla ispušiti zadnju cigaretu moje kutije koja je bila kupljena to jutro. I dok sam uživala u netaknutom kaosu prirode dalmatinske zagore moj mi se tragični junak približio. Saznao je da studiram, da sam porijeklom iz krajeva odakle i on dolazi te da sam trenutno vlastiti život prepustila nekim drugim terenima u metropoli. To je bilo dovoljno da se tragični junak vrati u vlastiti mu beskraj uspomena i da se prisjeti svog prvog odlaska u Zagreb. Iako tada više nije bio srednjoškolac ni mladić on se oduševio nevjerovatnim. « Jebate u onoj menzi sve 6-7 kuna. Mislia san, jesi ti luda ženo, falila si računicu. Pitan ja ovoga svog prijatelja, šta se događa… Kad mi je on reka, jebate, onako jeftino… I ja bi i ija i učia svaki dan gori da mogu.». Nato se prisjetio ljubavnih jadikovki jer je otkrio kako dijelimo istu «slobodnu» sudbinu. « Ma znaš šta ću ti reć, može bit i debela i ružna, brate sve je to za ljude,  a jebiga, netko uži, neko širi. Al san ja lip pa in mogu govorit jebate! A jel tako? Može bit, al neka bude poštena i ima koju dasku u glavi. Sve ovo šta ja uvatin je kratko, slabo.. Bila je jedna, al me zajebala.»

Dobro je da je sudbina tada u naš komunikacijski prostor poslala drugu djevojku iz čekaonice koju je miris nikotina natjerao da se, baš kao i ja, još jednom otruje. Priča o ljubavi za mene je završila, ali moj je tragični junak još uvijek buljio u istom smjeru i kao čekao da shvati kako i kada je napravio tu kobnu pogrešku. Naša je treća prijateljica već bila načela temu o nimalo bezopasnim i tragičnim bolestima. Osim vlastite joj priče navodila je i one svojih prijateljica koje su tijekom oporavljanja i preživljavanja u potpunosti mijenjale životne poglede tražeći smisao u nekim više ljudskim dimenzijama, a manje materijalnim. Tada se moj tragični junak prenio kao iz sna i ustvrdio kako «jebeš pare, ja bi bia sritan i s ovom i sa većon penzijon. Sve ti je to isto. Pojiden uvik koliko pojiden, ne nosin majicu od iljadu nego 50 kuna, a ne vidin promjenu jebate, dovoljno da iman za kavu,  šta mi više triba… umrit ću ka šta san se i rodia, a jel tako…ahahahah….samo eto da mi je nać neku pametnu. Eee, ali taaa oće pinez više u gaćama…Tako ti to ide…Bia zdrav, bolestan lud ili normalan na kraju uvik završiš u rupi…hhahahah» Na to je jedna od prisutnih pomalo šaljivo zaključila kako moj tragični junak sigurno nije normalan, a on joj je odgovorio već nahvaljenom sentencom: « Da nema nas ludih, život bi vam bia dosadan».

Time je izazvao opće oduševljenje prisutne mase, koja je kao da se radi o proglasu važnog državničkog miljea potiho počela tražiti riječi hvale i objašnjenja za našeg tragičnog junaka koji je upravo bio strogim glasom prozvan na razgovor.

U tom formalno neefikasnom, zastrašujuće utišanom, ludilu čekanja i buljenja u zid kojeg smo mi uzeli «zdravo za gotovo» moj je tragični junak podsjećao na Don Quijotea. Borio se s vjetrenjačama normalnosti koje mu je dodatno otežala vlastita  osobna povijest kao i grad čiji je neizostavni produkt konstrukcije mišljenja. Svima je bilo u potpunosti jasno kako je to čovjek kojeg život nije odlučio milovati jer mu je nedostajalo mnoštvo kriterija koje silna masa nastoji zadovoljiti tijekom kratkog im života. On nije imao ženu, nije bio zdrav, živio je sam s mamom, bio je ratni invalid i odgajala ga je država u kojoj je odrastao s obzirom da je veliki dio vlastite mladosti posvetio upravo njoj. Iako u najvećem nedostatku  kriterija (u odnosu na cijelu čekaonicu),  moj je tragični junak bio svima svjetlo na kraju tunela, nama nesretna persona njemu sretne percepcije na vlastiti mu život koji je jedini sa smiješkom čekao na termin. Iako smo svi dijelili probleme jedni s drugima, jedino je tragični junak svoje objelodanio s kontinuiranim provala smijeha, u svemu nudeći nam nešto šaljivo.

Tražio je tek malo tišine da kaže svoje, a pri tome je nasmijao i razveselio ljude vlastitom jednostavnošću, bolnom iskrenošću i nepostojećim filterom za procjenu situacije i konteksta. Koliko god su ga neki u početku nastojali smjestiti u surovu kategoriju hrvatskog besprespektivnog i napornog mnoštva, on je na kraju izašao iz čekaonice kao jedinstveni unikat, o kojem će, sigurna sam biti priče još po večerama i kavama svih «čekača» u budućnosti.

Jer ipak je jedino tragični junak postao čak i predmetom jedne kratke crtice.

Istina je, moj tragični junače, da svijet ne može bez ozbiljnih, poslovnih i obrazovanih ljudi koji su toga svjesni. Ali isto tako nisu svjesni da svijet i oni ne mogu bez neozbiljnih, šaljivih i ludih tragičnih junaka koji ih nerijetko podsjete na njihovu bespotrebnu ovisnost o stapanju sa socijalnom normom koja je, tko zna kada i tko zna zašto, postala bešćutnim dijelom nas. Tragični junak unio je revoluciju u moju struju svijesti. Na našem rastanku mi je namignuo i rekao da se «čuvan te da mi želi svu sriću»

Tada sam se okrenula,  poželjela mu, smiješeći se, sve najbolje i promatrala kako posljednji dašak, zapravo iskrene ljudskosti, odlazi iz one čekaonice i ide u nepoznatom smjeru. Opet sam sjela na stolicu uspravno, zapalila cigaretu u tišini i iznova počela pristojno čekati, kako pravila i nalažu.

Dubravka Glavina