Po istinitom događaju
U nizu raznoraznih književnih formi izrazito je prestižno citirati stare neznane intelektualce i narodne genijalce slavnih rimskih stoljeća. Počesto se zapravo zaboravlja kako se ti natprosječno providni i životni mudraci ,s potpisom «n.a.», u prijevodu nepoznati autori, šetaju ulicama i hrvatskih gradova ispred naših visoko zabijenih «noseva» u poslovne probitke nametnute društvenim normama. Tako dok se divimo umovima dalekih krajeva i još dalje prošlosti, kako to uvijek biva, izostavimo naše udivljenje posvetiti i onim genijima koji, izgubljeni u vremenu i prostoru hrvatskih ulica, postaju najobjektivniji promatrači današnjice. Jedan od njih je autor ovog naslova, kao i tragični junak moje kratke crtice kojom se kao apelom obraćam Vama da ne zaboravite njegovati poštovanje prema mudrosti hrvatskih boema. Hrvatskih boema, u ovom slučaju, dalmatinske zagore i splitskih kvartova koji zbog «etikete nenormalnosti» ostaju nepoznati javnosti, a postaju tek tihi vapaj životne iskonske iskrenosti i realnosti kojeg tu i tamo slučajni prolaznik, kao što sam i ja bila, čuje, i na tren zastane kako bi promislio.
U krševitim bespućima dalmatinske zagore našla sam se «spletom životnih okolnosti» u dugosatnom redu čekanja, s potpuno neplanirano, šarolikom zajednicom mnogobrojnih mentaliteta cjelokupnog županijskog dijapazona i zavidne dijaspore Republike Hrvatske. Bilo je gotovo nemoguće ući u tu, nazovimo je čekaonicu, a da prva osoba koju ćete primijetiti ne bude moj tragični junak. Osim što je unutar tih šest sati našeg bivanja u istoj prostoriji od prve do zadnje minute vodio neumorni monolog, on je vlastitom pojavom i izraženim dugosilaznim naglaskom odavao stereotip klasičnog splitskog «redikula». Kako bi marketinški stručnjaci konstatirali, first image bio je u skladu s njegovom obućom i načinom držanja. Po majici s «Italija» natpisom i «falše» Nike tutom (čitaj trenirkom) odmah ste mogli zaključiti kako je tragični junak česti posjetitelj splitskog pazara kao i svaki fetivi Splićanin, bio on pripadnih nižeg, srednjeg ili visokog staleža. Dok je preostali dio ljudstva, kako pravila pristojnog ponašanja nalažu, sjedio umorno i uspravno na poredanim stolicama, tragični se junak posve spontano i prirodno opustio na kauču za 5 ljudi odavajući toliku smirenost da dobijete osjećaj kako ste ugošćeni u njegovom dnevnom boravku, a ne u dotičnoj instituciji. Srećom, i uz dužno poštovanje znanstvenicima, moje me životno iskustvo naučilo kako prvi dojam rijetko kada može zadovoljiti vlastitu mi potrebu da istražim ljudsku prirodu koja nerijetko nudi puno više od samog stereotipa.
Iako mu nitko od prisutnih prva dva sata nije postavio nijedno pitanje, svi smo ga u navedenom periodu uspjeli upoznati. Tako je naš tragični junak bio pripadnik nekadašnje hrvatske vojske, rođen u sedamdesetima, koji je osim «pokoje» godine mladosti u Domovinskom ratu izgubio i osjećaj naučenog ponašanja bez mogućnosti pronalaska smisla u onome što je ostatku društva bilo normalno, što se često danas u medicini definira kao «nekakav posttraumatski stresni poremećaj». Prima penziju od 2400 kuna zbog invalidnine koju mu je nedugo nakon rata sredio prijatelj u istaknutom postratnom udruženju. Zaključuje tako zamišljeno moj tragični junak «kako, brate danas ne moš ništa napravit ako neko neće stat iza tebe i ako ne znaš ljude tamo di bi ih triba znat». Međutim ne želi previše kritizirati jer « Prije, dok je HDZ bia na vlasti mirovina je uvik stizala u 7 ujutro, moga si se lipo dignit, otić u dućan i uzet šta ti triba da moš sist za ručak i pojist ko čovik, danas kad su ovi došli na vlast ne dođe ti ni do dvi ure, pa štaš onda, nemoš ništa kupit, nema para, nije silo, pa jedi suvo za ručak. Al, znaš šta ću ti reć, ne valja mi se puno žalit, ni govorit jer bi ti ovi sada uzeli i ovo šta imaš. A ne bi ni to bia problem da mi mater nije dijabetičar, živin s njon, pa razumiš, moran i njoj dat 1000 kuna misečno za spizu». Sa dječjim sjajem u očima, nimalo ogorčeno, već ushićeno, u jednom dahu prepričava moj tragični junak nakon čega se počinje smijati grohotnim smiješkom kojeg simpatično poprati cijeli ostatak družine.
Podiže se s kauča te obznanjuje kako je bio nepristojan jer zauzima mjesta koliko mu ne treba, međutim boli ga snažno noga duž koje je zavijena traka koja sakriva trogodišnju otvorenu ranu dijabetičara. « Razumiš., volia san te motore više nego išta, al brate volia san i brzinu (hahahah) Bia san lud za vozit 200 na sat, i jebiga, kad-tad se moralo dogodit, oplea san gadno, razbia motor, a sebi sredia nogu. Već 3 godine ne zarasta kako triba.» Dodiruje rukama ozlijeđeno mjesto i na niti 4 sekunde odsutno promišlja o rečenom. Podiže glavu i zaključuje kako je gotovo s tom fazom njegovog života jer je tek sad shvatio da se treba oženiti. « Al nije danas, brate lako ni nać ženu, jer triba nać pametnu ženu, eee, to triba nać brate, ja još neman svoje blago, ti ga imaš i čuvaj ga….» Nato će mladom bračnom paru iz Zadra koji se zajedno s njim tiskao na kauču za 5 ljudi. Oni su se već smijali tragičnom junaku tvrdeći mi kasnije « kako jest malo naporan, ali jako smiješan i prije svega dobroćudan.»
Važno je spomenuti kako je moj tragični junak, pak, stigao prije svih ostalih «čekatelja» na «svoj kauč» odakle je bespogovorno i gotovo zadovoljno sto može pomoći, propuštao prije sebe i reda, ostatak nervozne i razmažene družine koja je pokvareno jedva dočekala uštedjeti 15 minuta na račun «ionako nevažnog luđaka». Međutim zavaljeni se nevažni luđak zapravo zabavljao, i u nama (iako isprva skeptično), pronašao veselo društvance koje mu je omogućilo lamentirati o vlastitim viđenjima svijeta. Vjerovatno je on bio svjestan kako ga je teško zavoljeti «na prvu» i da nam treba proces prilagodbe od 2-3 sata.
Baš kao pravi ovisnik, ja sam nakon nekog vremena otišla ispušiti zadnju cigaretu moje kutije koja je bila kupljena to jutro. I dok sam uživala u netaknutom kaosu prirode dalmatinske zagore moj mi se tragični junak približio. Saznao je da studiram, da sam porijeklom iz krajeva odakle i on dolazi te da sam trenutno vlastiti život prepustila nekim drugim terenima u metropoli. To je bilo dovoljno da se tragični junak vrati u vlastiti mu beskraj uspomena i da se prisjeti svog prvog odlaska u Zagreb. Iako tada više nije bio srednjoškolac ni mladić on se oduševio nevjerovatnim. « Jebate u onoj menzi sve 6-7 kuna. Mislia san, jesi ti luda ženo, falila si računicu. Pitan ja ovoga svog prijatelja, šta se događa… Kad mi je on reka, jebate, onako jeftino… I ja bi i ija i učia svaki dan gori da mogu.». Nato se prisjetio ljubavnih jadikovki jer je otkrio kako dijelimo istu «slobodnu» sudbinu. « Ma znaš šta ću ti reć, može bit i debela i ružna, brate sve je to za ljude, a jebiga, netko uži, neko širi. Al san ja lip pa in mogu govorit jebate! A jel tako? Može bit, al neka bude poštena i ima koju dasku u glavi. Sve ovo šta ja uvatin je kratko, slabo.. Bila je jedna, al me zajebala.»
Dobro je da je sudbina tada u naš komunikacijski prostor poslala drugu djevojku iz čekaonice koju je miris nikotina natjerao da se, baš kao i ja, još jednom otruje. Priča o ljubavi za mene je završila, ali moj je tragični junak još uvijek buljio u istom smjeru i kao čekao da shvati kako i kada je napravio tu kobnu pogrešku. Naša je treća prijateljica već bila načela temu o nimalo bezopasnim i tragičnim bolestima. Osim vlastite joj priče navodila je i one svojih prijateljica koje su tijekom oporavljanja i preživljavanja u potpunosti mijenjale životne poglede tražeći smisao u nekim više ljudskim dimenzijama, a manje materijalnim. Tada se moj tragični junak prenio kao iz sna i ustvrdio kako «jebeš pare, ja bi bia sritan i s ovom i sa većon penzijon. Sve ti je to isto. Pojiden uvik koliko pojiden, ne nosin majicu od iljadu nego 50 kuna, a ne vidin promjenu jebate, dovoljno da iman za kavu, šta mi više triba… umrit ću ka šta san se i rodia, a jel tako…ahahahah….samo eto da mi je nać neku pametnu. Eee, ali taaa oće pinez više u gaćama…Tako ti to ide…Bia zdrav, bolestan lud ili normalan na kraju uvik završiš u rupi…hhahahah» Na to je jedna od prisutnih pomalo šaljivo zaključila kako moj tragični junak sigurno nije normalan, a on joj je odgovorio već nahvaljenom sentencom: « Da nema nas ludih, život bi vam bia dosadan».
Time je izazvao opće oduševljenje prisutne mase, koja je kao da se radi o proglasu važnog državničkog miljea potiho počela tražiti riječi hvale i objašnjenja za našeg tragičnog junaka koji je upravo bio strogim glasom prozvan na razgovor.
U tom formalno neefikasnom, zastrašujuće utišanom, ludilu čekanja i buljenja u zid kojeg smo mi uzeli «zdravo za gotovo» moj je tragični junak podsjećao na Don Quijotea. Borio se s vjetrenjačama normalnosti koje mu je dodatno otežala vlastita osobna povijest kao i grad čiji je neizostavni produkt konstrukcije mišljenja. Svima je bilo u potpunosti jasno kako je to čovjek kojeg život nije odlučio milovati jer mu je nedostajalo mnoštvo kriterija koje silna masa nastoji zadovoljiti tijekom kratkog im života. On nije imao ženu, nije bio zdrav, živio je sam s mamom, bio je ratni invalid i odgajala ga je država u kojoj je odrastao s obzirom da je veliki dio vlastite mladosti posvetio upravo njoj. Iako u najvećem nedostatku kriterija (u odnosu na cijelu čekaonicu), moj je tragični junak bio svima svjetlo na kraju tunela, nama nesretna persona njemu sretne percepcije na vlastiti mu život koji je jedini sa smiješkom čekao na termin. Iako smo svi dijelili probleme jedni s drugima, jedino je tragični junak svoje objelodanio s kontinuiranim provala smijeha, u svemu nudeći nam nešto šaljivo.
Tražio je tek malo tišine da kaže svoje, a pri tome je nasmijao i razveselio ljude vlastitom jednostavnošću, bolnom iskrenošću i nepostojećim filterom za procjenu situacije i konteksta. Koliko god su ga neki u početku nastojali smjestiti u surovu kategoriju hrvatskog besprespektivnog i napornog mnoštva, on je na kraju izašao iz čekaonice kao jedinstveni unikat, o kojem će, sigurna sam biti priče još po večerama i kavama svih «čekača» u budućnosti.
Jer ipak je jedino tragični junak postao čak i predmetom jedne kratke crtice.
Istina je, moj tragični junače, da svijet ne može bez ozbiljnih, poslovnih i obrazovanih ljudi koji su toga svjesni. Ali isto tako nisu svjesni da svijet i oni ne mogu bez neozbiljnih, šaljivih i ludih tragičnih junaka koji ih nerijetko podsjete na njihovu bespotrebnu ovisnost o stapanju sa socijalnom normom koja je, tko zna kada i tko zna zašto, postala bešćutnim dijelom nas. Tragični junak unio je revoluciju u moju struju svijesti. Na našem rastanku mi je namignuo i rekao da se «čuvan te da mi želi svu sriću»
Tada sam se okrenula, poželjela mu, smiješeći se, sve najbolje i promatrala kako posljednji dašak, zapravo iskrene ljudskosti, odlazi iz one čekaonice i ide u nepoznatom smjeru. Opet sam sjela na stolicu uspravno, zapalila cigaretu u tišini i iznova počela pristojno čekati, kako pravila i nalažu.
Dubravka Glavina
Vagonašica 