Ne mogu sa sigurnošću ni približno ustvrditi koliko sam puta u životu čula izjavu naših mudrijih i starijih kako se svijet mijenja, kako se ljudi distanciraju, gube osjećaj zajedništva, kako je sve dopušteno i omogućeno bez odgovornosti i povjerenja uz logično formirani zaključak kako „sve nepovratno ide nagore“. Isto tako ne mogu sa sigurnošću ni približno ustvrditi koliko sam puta od istih starijih i mudrijih čula svetu rečenicu, vjerojatno najpoznatije molitve na svijetu, koju citiram svaki put jer se s njihovom tezom nikada neću složiti: …kako bijaše na početku, tako i sada i vazda u vijeke vjekova…
To je zaključak i početak moje priče o COVID-u koji nevidljivo strelovitom brzinom unosi nemire u ustaljenje društvene sustave i načine života, zatvara granice i kućne pragove te opsjeda javni diskurs. COVID je, osim blago podcijenjenog virusa, kao tipka za „reset“ cjelokupnog sistema koji neće promijeniti svijet, jer svijet se u svojoj bazičnoj ljudskoj osnovi i potrebama nikada ne mijena samo razvija tehnologiju koja ih generira, djelomično moderira i olakšava, ali je „reset“ koji svijet vraća na početak njegovog cirkularnog razvoja i postojanja da nas podsjeti kako je priroda i njezin balans, bez obzira na naš intelekt, jedina vječno nepobjediva sila. I pri tome nas nevjerojatno pažljivo i nesebično oduvijek čuva od nas samih. Stoga je COVID vapaj prirode, možda čak i stoljetni, našoj generaciji da uvijek nastavljamo razvijati svijest o međusobnom prihvaćanju, osjećaju za potrebe i probleme zajednica i poštovanju prema svijetu živih bića i resursima jer priroda i naša svijest o zajedničkom postojanju i razumijevanju nikada ne smiju biti podređene tehnološkom napretku i disbalansu kojeg neminovno stvaramo okolišu.
Mislim da je vrijeme da budem malo jasnija. Prvi prvoga 2020. godine ja sam u avionu poletjela za Bruxelles, hitno i neodgodivo jer je započinjalo hrvatsko predsjedništvo EU. Već tada smo, u domeni unutarnjih poslova predviđali mnoštvo novih i neuobičajenih legislativnih, administrativnih poslova i sastanaka na visokim razinama. Morali smo upoznati politiku nove Komisije i novog sastava Europskog parlamenta, Brexit je bio neizbježan, višegodišnji financijski okvir tražio je ubrzanu proceduru pregovora zbog skorog mogućeg financijskog „gap-a“, a spremao se i novi zakonodavni paket za izmjenu azilnog sustava. Znali smo da će biti zahtjevno, ali ipak, mislili smo da smo sve izazove već donekle predvidjeli. Sve je bilo prioritet i sve je tada bilo hitno i ključno. U isto vrijeme na društvenim marginama već se tu i tamo mogao načuti kratki „small talk“ o situaciji u Kini i Europi nepoznatom virusu, uglavnom nama egzotičnih životinja, koji je naglo zamijenio i zasjenio azijskokontinentalne razgovore o nemirima i protestima u Hong Kongu. Vrijeme je letjelo kroz mnoštvo posla i obaveza koje su se nagomilavale dok se svijet sve više i glasnije iščuđavao restriktivnim mjerama i gotovo filmskom scenariju koji se odvijao u Kini. Prioriteti EU već su se odavna počeli mijenjati s ciljem preveniranja i pronalaska odgovora na potencijalnu krizu dok smo sazivali sastanke zbog migracijskih razvoja događaja na vanjskim granicama EU.
Zvučale su neshvatljivo javnosti karantene i samoizolacije, priče o „social distancingu“ i brzopoteznoj izgradnji masovnih zdravstvenih objekata. U isto vrijeme ljudi su generalno situaciju gotovo uvijek promatrali kroz prizmu daleke Kine i radikalno zabrinjavajuće situacije, ali prije svega one koja se ne događa nama. Paralelno s ovim razvojem događanja i svijesti na Instagramu sam u zadnja tri mjeseca vidjela mnoštvo, podjednako i inozemnih i hrvatskih, prijatelja koji su putovali na Havaje, Bali, Filipine, Tajland, New York, o Europi da ne govorim, s otprilike istim vremenskim trajanjem samog puta i s istim ushićenjima s kojima su prije 40 godina moji roditelji putovali do Trsta ili Beča. I nitko nema pravo nikome zbog toga zamjeriti. I mene je pred tri dana tužno nazvala moja prijateljica iz Indije da mi kaže da su zatvorili apsolutno sva „naša najdraža“ mjesta u Mumbaiju kao da se radi o susjednom kvartu u Bruxellesu.
Istina je da smo razvili transportne i sve vrste prometnih mogućnosti do zapanjujućih granica i potpuno je shvatljivo da ćemo mogućnosti i koristiti, a granice ispitivati, jer to je dio ljudskog habitusa. Opet osnovna ljudska potreba za kretanjem koja je samo dobila nove razmjere potaknuta novim tehnološkim postignućima. Međutim, bojim se, da smo zaboravili da svi benefiti u životu i prirodi naprosto donose određene odgovornosti i terete. Zaboravili smo da kad Bali, Mumbai i New York postanu blizu i dostupni, kada se sedmosatom vožnjom stiže do drugih kontinenata i kada se poslovni sastanci u dva dana mogu odviti na tri kontinenta, zaboravili smo da isto tako tragedije, krize i problemi putuju jednakom brzinom i da imaju iste posljedice. Ako ne i gore, jer svako područje koje je odlučilo imati zajednički standard i pravila na ovome svijetu ima svoje specifičnosti i drugačije odgovara na isti izazov.
Nažalost, brzo se od daleke Kine svaki razgovor u virtualnim i fizičkim društvenim mrežama pretvorio u razgovor o COVID-u s prvom lekcijom. U digitalnom i globaliziranom svijetu nema više velike ljudske patnje ili krize koja je toliko daleko da ju možeš potpuno ignorirati kao tuđu.
U manje od mjesec dana tema svih sastanka bio je uglavnom samo COVID, a Europa je postajala epicentar zaraze. Države članice suočene s nepoznatom opasnošću za javno zdravlje, koja eksponencijalno i nepredvidljivo utječe na ljudske živote, poduzimale su brzo manje ili više slične mjere na samim početcima kako bi suzbile širenje zaraze, odnosno ravnomjerno opteretile zdravstvene sustave u nadi da će se izbjeći najgori scenariji. Europa je jedna od najpoželjnijih destinacija milijunima ljudi koji migriraju u svijetu upravo zbog toga što se predvidljivost i sigurnost sustava temelji na razradi i poštivanju pravila i temeljitog plana koji su uspostavljeni i garantiraju najkvalitetniju izvjesnost. Ipak, COVID je europljanima naglo oduzeo većinu dnevnih redova, kalendarske aktivnosti i protokole iz dana u dan nam sve više dokazujući kako bez obzira na pripreme i nastojanja čovjek nikad nad ničim ne može imati potpunu kontrolu i apsolutno nikada ne postaje sveznajući i svemoguć, bez obzira gdje se nalazi i koliko je razvijen. To ne znači da se u mirnim danima prepuštamo slučaju i ne razmišljamo o mogućim problemima, ali ovo je bila druga lekcija svijetu kada su formirani krizni stožeri koji nikada ne donose najbolje odluke jer u kriznim situacijama nema najboljih već samo najmanje štetnih odluka koje uvijek sadrže određeni „trade-off“. To znači npr. procjenu hoće li više štete izazvati ekonomska blokada i zatvorena granica mjesec duže od učinka koji će imati na dodatni broj zaraženih. Upravo to je ono što pridjev krizno čini toliko nepoželjnim i zastrašujućim.
I sada stižemo do ovog trenutka u kojem u ponoć pišem kolumnu u Bruxellesu tri sata nakon što je najavljena kolektivna karantena, rad od kuće i policijski satovi koji novonastaloj situaciji tek daju novu najvažniju mikrorazinu i nove lekcije. Iako su uslijedili pozivi prijatelja i kolega koji u šoku pokušavaju shvatiti što se to dogodilo s našim životima u samo dva tjedna moje misli odlutale su potpuno neshvatljivo u srednjoškolske dane i uspomene na vječnu prepirku moje mame i mog brata vezane uz igranje igrica i korištenje računala (uzmite u obzir da su to bile dvijetisućite). Moja generacija prva je osjetila blagodati brzorastuće digitalne i Internet revolucije, ali je još uvijek imala ponešto iskustva s desetljećima fiksnih telefona i usmenih dogovora oko sastanaka. Međutim, generacija moga brata i one koje su uslijedile srasle su s mobitelima i „smart uređajima“ toliko da više ne poznaju komunikaciju koja takve uređaje isključuje. Sjećam se da je moj brat, danas najdraži mi FER-ovac (Dano i Davide, to i vas uključuje), sjedio danima ispred novog računala kao osnovnoškolac i srednjoškolac igrajući bezbroj igrica i gledajući mnoštvo dokumentarnih serija i filmova. Tada bi uporno generacijski sraz moju mamu tjerao da uvodi zabrane „buljenja u ekran“ kako ih je ona nazivala u nadi da će se moj brat odvojiti od virtualnog i malo više posvetiti „stvarnom“ okruženju u kakvim je odrastala moja mama bez obzira što je i dan danas u našoj obitelji ona tehnološki najprogresivnija i prati sve trendove. Onda su se misli prebacile na mnoštvo drugih prijatelja koji rade u IT sektoru od kojih većina ima svoje urede u vlastitim stanovima i njihovim radnim sobama. Internet, tehnologija, umjetna inteligencija, društvene mreže i sve inovacije koje su ekstremno naglo ubrzale našu komunikaciju ljude su logično usmjerile na fleksibilniji rad u smislu fizičke prisutnosti, a time i na određenu vrstu individualizma i izoliranosti u kojoj je efikasan rad moguć na malom tabletu i kvalitetnom telefonu. Istovremeno su se dodatno razvijale velike svjetske aglomeracije i metropole toliko perfektno uređenih standarda, uspostavljenih procedura, online i live medijskih informacija da više nije bilo potrebno ulagati u poznanstvo sa susjedom da bi se osoba osjećala ugodnije i sigurnije u svom stambenom okruženju, što je dodatno potaknulo individualizam i manjak potrebe za komunikaciju s bliskom zajednicom. Tu završava moja digresija sjećanja kada se vraćam u stvarnost i pitam. Stvorili smo sami sve moguće preduvjete da radimo od kuća, izolirani i na jednom mjestu, i sada kada je to postala nužna mjera predostrožnosti uslijed do sada neviđene krize odjednom je samoizolacija postala problem i izvor histerične i neproduktivne panike. Najviše kod mladih ljudi, iako je najučinkovitija obrana od zdravstvenog rizika. Treća lekcija koju možda tek trebamo naučiti je da tehnologiju možemo koristiti što više kako bismo bili poslovno efikasniji i „eco-friendly“, ali čovjeka, partnera i prijatelja nikada nećemo imati samo na društvenim mrežama i u broju „followera“, taj osjećaj ne može zamijeniti nijedna informacijsko-komunikacijska revolucija.
Sad je vrijeme da igrate sve toliko željene igrice, pogledate serije na Netflixu i objavite milijun slika na Instagramu…Jer sve to čemu smo toliko težili sad je djelomična garancija da zaštitimo one koji su najslabiji, najugroženiji i najstariji. Toliko mladih danas priča o emancipaciji, samostalnom životu, ne žele djecu jer smatraju da je to jedna od mjera koja doprinosi zaštiti okoliša, i sve to maksimalno treba poštivati, jer i to je dio intelektualnog promišljanja i druge perspektive. Ali dok se to poštuje mladima, mladi ne smiju zaboraviti da je netko jednom za nas preuzimao odgovornosti i da sada mi moramo preuzimati za starije u situaciji kada naš jak imunološki sustav može odati zavaravajuće osjećaje kojima možemo ugroziti one koji su nas odgajali i one koji danas donose krizne odluke u ime naše sigurnosti.
Pri skorom kraju se ne mogu ne osvrnuti na prazne police koje sam danas promatrala u supermarketu, ne razmišljajući o grabežljivosti i sebičnosti ljudi jer njih je vrlo teško mijenjati, već o načinu na koji će se dodatno opskrbiti prodavaonica ukoliko bi se dugotrajnije nastavile neminovne granične i transportne otegotne okolnosti. U tom slučaju lokalna razina mora pronaći rješenje da producira i opskrbi svoju zajednicu osnovnim potrepštinama koristeći resurse u neposrednoj blizini. A osoba koja živi sama mora pronaći prijatelja ili susjeda da joj pomogne ukoliko je spriječena izlaziti iz kuće. Kažu da se smanjuje emisija štetnih plinova i zagađenost zraka u Italiji i Kini zadnjih mjeseci dok smo u međuvremenu zaboravili slike požara u Australiji. Kažu da ljudi pomažu jedni drugima stoga priželjkujem da se val solidarnosti i ljudske empatije nastaviti diljem svijeta s obzirom da smo u ponekim područjima navodno tek na početku širenja pandemije. Stoga se iskreno nadam kako će četvrta lekcija biti lekcija o lokalnoj samoodrživosti, stvarnim i osnovnim potrebama o kojima moramo početi razmišljati radi okoliša koji nas okružuje i kvalitete života budućih generacija. Ali prije svega se nadam da će to biti lekcija o poštivanju i poznavanju zajednice, starijeg i pomoći nemoćnome. U protivnome napredak kao čovječanstvo nismo ni postigli.
Naposljetku ću vas beskrajno zamoliti da budete obzirni prema onima koji su u ovom, kako ga nazivaju, „ratu s nevidljivim neprijateljom“ na prvim crtama u policiji, carini, samoposlugama, ljekarnama, dostavama i opskrbama i drugim okolnostima, ali posebice u bolnicama. Nemojte ugrožavati najvažnije „kule“ obrane i dolaziti bolesni doktorima i medicinskim sestrama na preglede ukoliko se prethodno niste konzultirali. Bolesna medicinska sestra ili doktor mogu činiti veliku razliku u razmjeru borbe za javno zdravlje. Sve mjere usmjerene su na suzbijanje zaraze koliko i na ravnomjerno opterećivanje zdravstvenog sustava tijekom širenja zaraze kako bi se isti mogao posvetiti adekvatno svim potencijalnim pacijentima. Zato slušajmo pomno i pažljivo sve službene savjete struke i institucija.
Belgija je pod blokadom, mediji pišu da je već zahtjevna situacija u bolnicama, a ja samo razmišljam o mojim roditeljima koji su zdravstveni djelatnici, godinama posvećeni zdravlju svojih sumještana, a koji će i sada skrbiti za najpotrebitije, mojoj obitelji, mojim prijateljima i Hrvatskoj kojoj se čak i dijaspora sada vraća zbog osjećaja sigurnosti koje im ulijeva, ali i zato što se uistinu požrtvovno radi natprosječno dobar posao u suzbijanju epidemije. Hrvatska je jedno zasigurno, najjača kad je najteže. Zato se u petoj lekciji nadam da će Hrvati ovo zapamtiti i onda kada se počnu osjećati posljedice krize koja tek treba završiti.
Za kraj ove kolumne poveznica na početni zaključak…ne ide svijet na gore, nego uvijek teži onome „kako bijaše na početku“…
ČUVAJTE SE,
UVIK,
❤
D.G.
Vagonašica 